Page 17 - Vila Velebita br 10

Basic HTML Version

T
ko želi pravo shvatiti svu veličinu našega vremena, mora upoznati povijest znanosti o
elektricitetu. Tu će naći priču kojoj nema ravne ni među bajkama iz Tisuću i jedne noći.
Priča počinje mnogo prije početka naše ere, u doba kad su Tales, Teofrast i Plinije govorili o magičnim
svojstvima «elektrona» (jantara), te dragocjene tvari što je nastala iz suza Helijada, sestara
nesretnoga mladića Faetona koji je pokušao vladati Febovim kolima i gotovo zapalio čitavu Zemlju.
Tu je misterioznu pojavu bujna mašta starih Grka, naravno, pripisala nadzemaljskim uzrocima i
jantaru udahnula život i dušu. Je li to bilo stvarno vjerovanje ili više pjesničko tumačenje - otvoreno
je pitanje. No još i danas ima obrazovanih ljudi koji misle da je biser živ i da u dodiru s toplim ljudskim
tijelom postaje sve ljepši i sjajniji. Mnogi učenjaci misle da je i kristal živo biće. Takvo se mišljenje još
više proširilo otkako je JAGADIS CHUNDER BASE (1858 - 1937) nizom od 11 označenih
eksperimenata pokazao da i takozvana neživa materija odgovara na vanjske utjecaje posve slično kao
što reagira biljno ili životinjsko tkivo.
Znači, to praznovjerje starih o jantaru, ako je uopće postojalo, ne može se uzeti kao dokaz o neznanju,
pa se o njihovu poznavanju elektriciteta samo može nagađati. Zanimljivo je da su oni ribe drhtulje upotrebljavali za neku vrstu elektroterapije.
Na nekim primjercima staroga novca nalazimo dvostruke zvjezdice, nalik na iskre koje proizvodi galvanska baterija. A i neki drugi podatci,
mada vrlo oskudni, govore u prilog tome da su neki «izabrani» ljudi dublje poznavali prirodu pojave zapažene kod jantara. Tako se npr. Mojsije
nesumnjivo mnogo vještije služio elektricitetom nego itko u njegovo vrijeme. U Bibliji se na jednome mjestu s velikom preciznošću potanko
opisuje uređaj u kome se elektricitet stvarao trenjem zraka o svileni zastor i gomilao u kutiju izgrađenu kao kondenzator. Aronove je sinove vrlo
vjerojatno usmrtila struja visokog napona. I vestalska vatra kod Rimljana bila je električne prirode.
Inženjerima toga vremena morao je biti poznat pogon s remenjem i može se pretpostaviti da nisu zapazili veliko razvijanje statičkog
elektriciteta. Uz pogodne atmosferske uvjete remen može ostati pravi dinamički generator koji može izazvati vrlo zanimljiva djelovanja. Ja
sam palio električne sijalice, pokretao motore i izvodio druge manje zanimljive eksperimente - sve pomoću elektriciteta dobivenog remenjem i
nagomilanog u limene kutije.
Sa sigurnošću se može zaključiti da su starim filozofima bile poznate mnoge stvari o ovoj neshvatljivoj sili i začuđuje što su morale proći dvije
tisuće godina do prve znanstvene rasprave o elektricitetu i magnetizmu, do čuvenoga GELBERTOVA djela, objavljenog 1600. godine («O
magnetskim tijelima i o velikommagnetu Zemlje», na latinskom; WilliamGilbert je prvi uveo naziv ELEKTRICITET - op. ur.). Tako dugo
razdoblje neaktivnosti ipak se donekle može objasniti.
Znanost je bila povlastica izabranih koji su svako novo saznanje ljubomorno čuvali u svome krugu. Komuniciranje je bilo teško pa je teško
dolazilo i do suradnje između geografski udaljenih istraživača. Uzrok tome bila je donekle i sklonost ljudi tih vremena da zapostavljaju
praktične probleme, dok su se živo borili za apstraktne principe - za dogme, predanja i ideale.
U Gilbertovo se vrijeme čovječanstvo još nije mnogo izmijenilo, no njegova su jasna učenja snažno djelovala na učene duhove. Stali su se ubrzo,
jedan za dugim, pojavljivati različiti strojevi, pa je rastao i broj eksperimenata i promatranja. Praznovjeran strah postupno je ustupio mjesto
znanstvenoj pronicljivosti te je svijet s uzbuđenjem 1745. primio vijest da su KLEIST i LEYDEN u jednu kutiju uspjeli uhvatiti neku
misterioznu supstancu koja je zatim pokazala svoju razornu snagu, oslobodivši se uz snažan prasak. Tako se rodio KONDENZATOR, možda
najveći izumu povijesti razvoja znanosti o elektricitetu.
U narednih četrdeset godina čovječanstvo je učinilo dva golema skoka naprijed: Franklin je pokazao identičnost one blage jantarove duše i
stravičnog Jupiterova prstena, a GALVANI i VOLTA su pronašli kemijski izvor struje iz koga se magični fluid mogao dobiti u neograničenim
količinama. Zatim je u daljnjih četrdeset godina postignut još krupniji uspjeh: OERSTED je električnom strujom uspio utjecati na magnetsku
iglu, ARAGO je izumio elektromagnet, SEEBECK termostup, a FARADAY je 1831. sve te izume okrunio izjavom da je iz magneta dobio
elektricitet. Time je zapravo otkrio princip čudesnoga stroja -dinama - i otvorio novu eru ne samo znanstvenog istraživanja, nego i praktične
primjene elektriciteta. Tada su pronalasci od neprocjenjive vrijednosti slijedili vrtoglavom brzinom: TELEGRAF, TELEFON,
FONOGRAF, SIJALICE, INDUKCIJSI MOTOR, OSCILOGRAFSKI TRANSFORMATOR, RENDGENSKE ZRAKE, RADIJ I
RADIO. Sve je to, uz mnoge druge revolucionarne pronalaske, duboko izmijenilo životne uvjete čovječanstva. Za osamdeset četiri godine ona
neshvatljiva supstanca iz živoga jantara i magnatskog kamena pretvorena je u divovske snage koje sve brže i brže okreću kotače napretka.
To je ukratko priča o elektricitetu - od Talesa do danas.
Dogodilo se nemoguće. Nadmašeni su i najluđi snovi, a začuđeni svijet pita: - ŠTO JESADANAREDU?
18
Nikola Tesla
Priča o elektricitetu
Teslini izumi temelje se na
njegovu čudesnom prodoru
u svijet elektriciteta.
Pitanju: Što je elektricitet?
Tesla je posvetio cio svoj ži-
vot, ali nije našao odgovor.
Taj je problem razmatrao i u
svojoj kratkoj «Priči o elek-
tricitetu» koju je na engles-
kom jeziku napisao 1915., u
šezdesetoj godini. Original
priče danas se čuva u Muze-
ju Nikole Tesle u Beogradu.