Page 10 - Vila Velebita br 11

Basic HTML Version

9
individualne etičnosti ilustrirao je i oži-
votvorio svojim životom. Danas bismo
možda primijetili, ne bez razloga, da je u
tome i pretjerivao, ali on je znao da je bo-
lje pretjerati u etičnosti nego se pokole-
bati i pristati na prvi kompromis: jer tada
se više ne zna, gdje ćemo se moći zausta-
viti i u kakvu moralnom rastrojstvu se
možemo naći. Bio je uvjeren da se ni pra-
va, dugoročna politika ne može temeljiti
na moralno nedostojnim premisama ni
voditi nemoralnim sredstvima, da su mo-
ralni principi i u politici iznad svih egois-
tičkih interesa, ukratko: da cilj (ni u
politici) ne opravdava sredstvo. Sužanj-
stvo je nemoralno i za onoga koji drugoga
čini sužnjem i za onoga koji sužanjstvo
trpi.
rekao je
u govoru akademskoj mladeži 28. ožujka
1867.
I taj princip vrijedi jednako za pojedince
kao i za cijele narode… Despociju je
vlasti smatrao nemoralnom, austrijsku i
mađarsku politiku prema Hrvatskoj i nji-
hovo ograničavanje suvereniteta Kralje-
vine Hrvatske isto tako; nemoralnim je
smatrao i ponašanje hrvatskih stranaka,
koje su bile spremne prihvatiti neravno-
pravnost Hrvatske u Monarhiji i ponizno
kolaborirati i s jednim i s drugim gospo-
darom, na štetu Hrvatske, kao i pristaja-
nje pojedinaca uz načela neslobode i rop-
stva svog naroda i domovine, radi pribav-
ljanja osobne koristi. Ali i sve što je u
politici zagovarao, zagovarao je kao etik,
kao čovjek visokih moralnih pojmova:
slobodu naroda i slobodu čovjeka, poli-
tičku jednakost i građanska prava, soci-
jalnu pravdu i sve što uz to ide. I premda
političko iskustvo ni do danas nije sasvim
potvrdilo Starčevićeva uvjerenja u tom
pogledu, ne ćemo zbog toga okriviti Star-
čevića. On nije govorio samo svome vre-
menu, nego je svoje misli uputio i bu-
dućnosti. Već smo se uvjerili da je znatan
dio njegovih ideja stekao aktualnost i
priznanje tek u naše doba.Ali je ostalo još
puno njih i za daljnju budućnost.
«Tko sam sebe smatra za sužnja (
), taj se ne mari čuditi ako ga i drugi
takvim sciene. Tko nije svoj, taj je svačiji,
jer od njega ne stoji čiji će biti . tko se i
hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo
tužiti se, što ide od rike do ruke «što
menja gospodare.»
(Dijelovi objavljenog teksta)
što je trebalo vremena da se to uvidi. Ob-
ratno, Karadžićeva je polazila od proiz-
voljnih tvrdnji koje redovito nisu bile
ništa drugo doli tvorevine mitomanske
svijesti, ne raspolažući ni jednim doka-
zom koji bi ih potvrđivao. Ipak, Karadži-
ćeva pozicija bila je (u prvi mah) kud-
ikamo jača od Starčevićeve, jer ju je osi-
guravala i pomagala mlada i neobično
samouvjerena srpska država… Iza Star-
čevića, kao što se dobro zna, nije tada
stajao nitko osim njegovih sve brojnijih
ali posve nemoćnih pristaša, koji osim
svoga uvjerenja i zanosa nisu imali
ništa…
Starčeviću je tako preostajala samo jed-
no: riječ. Govorena i pisana riječ. Riječ
koju je upućivao hrvatskom narodu, da
mu otvori oči i otkrije provaliju pred ko-
jom se našao, velikim dijelom i svojom
krivnjom. Riječ, koja je nepotkupljivoš-
ću i etičnošću osvajala najprije mladež, a
zatim sve više cijeli hrvatski puk, koji je u
toj riječi vidio svoj spas…
Pritom je zanimljivo da jezični učenik i
sljedbenik Šime Starčevića nije prigrlio i
njegovu ikavicu, nego se za cijeli život
zavjetovao ekavici! Ta Starčevićeva
uporna ekavica bila je i jest još uvijek
«kamen pravi smutnje velike», kao bi-
smo rekli kanižlićevskom sintagmom,
izvor i uzrok mnogih nedoumica, a daka-
ko i krivih domišljaja i naopakih zak-
ljučaka. Bilo je čak, ako se dobro sjećam,
i «ozbiljnih» pokušaja da se ona protu-
mači kao znak Starčevićeva integralnog
jugoslavenstva (u smislu Jovana Skerlića
i Aleksandra Belića). A stvar je upravo
suprotna! Starčevićeva ekavština nije
plod znanstvenog uvjerenja, nego svo-
jevrsni politički znak neočekivana i ne-
konvenciona a značenja, suprotan tu-
mačenju Jugoslavena, tvrdoglav, on je
tjerao inat i tamo gdje inatu (možda) i nije
bilo mjesta. Pisao je ekavski da bi se
suprotstavio Vuku Karadžiću: htio se na
prvi pogled razlikovati od njega, htio mu
je prkosno dati na znanje, da njih dvojica
nisu isto i da nikada ne će biti isto.
I političar i književnik, bio je ipak više od
svega, i prije svega, etik. Visoka načela
Zašto je pisao ekavicom?
Etičnost iznad svega
ln
Prvi je proniknuo u laži Vuka
Karadžića
Dok je Karadžić sijao sjeme velikosrpske
ideologije i postavljao temelje Velike Sr-
bije, pripremajući tragediju koja u naše
dane ulazi u svoj posljednji čin, dok je na-
grizao, crvotočio sve slojeve hrvatske
svijesti koja mu je mogla pružiti otpor,
dotle su se Hrvati, bezazleni i slijepi za
podmuklu aktivnost oca velikosrpstva,
predavali najprije ilirskom snu, a potom
jugoslavenskim iluzijama, što jedno s
drugim tvori vrlo povoljnu pretpostavku
da se hrvatska misao rastopi, a onda i sa-
mo hrvatsko ime sasvim izgubi. Da se to
ipak nije dogodilo, zasluga je Starčevi-
ćeva. On je bio zacijelo prvi, doslovce pr-
vi Hrvat, koji je proniknuo u bitno i
spoznao, gdje se krije najveća opasnost
za Hrvate i Hrvatsku. Karadžić je puto-
vao Hrvatskom samouvjereno i bahato,
kao da je kod svoje kuće, dočekivan svu-
gdje s velikom pompom; bilježio je hr-
vatske narodne pjesme (Hasanaginica!) i
prodavao ih svijetu (Goethe!) kao srpske
narodne pjesme, a Hrvati su tog podlog
nametnika, lašca i krivotvoritelja progla-
šavali čak i počasnim građaninom svojih
gradova (Zagreb, Požega …), priređivali
mu svečanosti i držali zdravice (Kuku-
ljević, Kurelac), pa su mu i naši biskupi
pružali gostoprimstvo (Ožegović u Se-
nju), dok je Starčević u isto vrijeme «tu,
među nama« živio u najvećoj bijedi, slav-
ljen od naroda a zanemaren i prezren od
«naše gospode». Je li to bio znak njihove
dobronamjernosti, ili naivnosti, ili poli-
tičke gluposti, to u ovom trenutku ne ma-
rimo prosuđivati…
U ono doba nije Starčević bio samo prvi
nego zadugo i jedini koji je odmah pro-
zreo sve političke posljedice i smrtne
opasnosti što nam u budućnosti prijete od
pogubnih teza i akcija Karadžićevih na
quasikulturnom polju, često izrečenih
posve otvoreno, a nerijetko i umotanih u
bezazlene «literarne» oblande. Naročito
kad je bio u pitanju hrvatski jezik! Jedini
on bio je nepopustljiv od prvoga trena,
jedini on znao je što hoće i vjerovao u
sebe i hrvatski narod. I bez dvoumljenja
se suprotstavljao Karadžiću vlastitom,
hrvatskom idejom, zasnovanom na teme-
ljima hrvatskoga državnog prava. Njego-
vu misao, barem u onome što je bitno za
nju i u njoj, potvrđivale su znanstveno
provjerljive činjenice, zato je ona bila i
jača i uvjerljivija od Karadžićeve. Samo
110. obljetnica smrti dr. Ante Starčevića