Page 14 - Vila Velebita br 11

Basic HTML Version

13
Austria obrani od propasti? Znamo, kako
i ta dva muža doveršiše, znamo da je i na
njih pala nesreća koja i prie na one Herva-
te koji su se zauzimali zaAustriju.“
U siječnju 1861. godineAnte Starčević je
izabran za velikog bilježnika Riječke žu-
panije na prijedlog Ivana Vončine, činov-
nika u bečkom Ministarstvu za unutraš-
nje poslove. Maksimalno koristi županij-
sko pravo pisanja predstavki kao odgo-
vor na ponovni pokušaj uvođenja
apsolutizma. U predstavkama Riječke
županije definira svoj politički program,
a ban Šokčević iz Beča dobiva nalog da
nešto poduzme. Starčević sudjeluje u
radu, prema pisanju Josipa Horvata „naj-
intelektualnijeg Sabora“ u travnju 1861.,
gdje podupire Kvaternikov prijedlog rje-
šavanja odnosa s Bečom i Budimpeštom.
Kao saborski
o je, uz
ostalo, da se ustavne institucije protegnu i
na Krajinu, da se s Hrvatskom sjedini
Dalmacija i kvarnerski otoci, da se spri-
ječi bilo kakav upliv u odnose Hrvatske i
Dalmacije. Pošto su Hrvati odbili ući u
zajednički Reichstag, 8. studenog 1861.
raspušta se „divlji sabor Zvonimirove
krune“. Hrvatski sabor okupit će se tek
nakon četiri godine.
Nakon tog sabora Starčević, relativno loš
govornik a briljantan mislilac, postaje
zvijezda hrvatske političke scene. Starče-
vića se nije moglo kontrolirati, ali nešto
je trebalo učiniti da ga se zaustavi. Kao
povod je iskorištena njegova predstavka
da je austrijska policija isprovocirala ne-
rede u Rijeci i Starčević je završio u
tamnici.
U saboru 1866. godine obrisi Stranke
prava postaju sve vidljiviji. No pobjedu
su izvojevale Mažuranićeva i Strossma-
yerova stranka dok oporbu čine „pravaši“
i „mađaroni“. Većina usvaja adresu za-
stupnika Račkog, koju podupire Stross-
mayer i kojom Hrvatska prihvaća sva
ograničenja nametnuta „listopadskom
diplomom“ te postaje „zemlja austrijske
cesarovine“. U adresi saborske većine
stoji:„…priznajemo i podupiremo potre-
bite uvjete, da se očuva i učvrsti jedinstvo
monarhije». Starčević je tom prilikom
doslovno preko noći posijedio.
Posljedice takve odluke vrlo brzo su po-
stale vidljive, a austrougarskom nagod-
bom hrvatska se politika pokazala pot-
Zvijezda političke scene
zaključci prihvaćen
će uslijediti u narednim desetljećima ne-
će ići u povoljnom smjeru.
Imperativni zahtjev Ante Starčevića bila
je hrvatska država na osnovi nacionalnog
principa i povijesnog prava. Sve ostalo
smatrao je polovičnim rješenjem („Ma-
kar Hrvatska bila uru dugačka i uru ši-
roka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata,
neka ih je pet, ali da su slobodni.“). Bio je
protiv ilirskog pokreta. Potpuno strane
bile su mu ideje panslavenskih i jugosla-
venskog pokreta, ali prvim i najvećim je
neprijateljem smatrao je Habsburšku
Monarhiju („…despocije se ne poprav-
ljaju, nego propadaju“). Među protivnike
hrvatske državnosti u prvom redu ubraja
đakovačkog biskupa Josipa Jurja Stross-
mayera. Do kraja života ostali su nepo-
mirljivi protivnici i njihovo izmirenje,
pod kraj života, bilo je samo predstava za
javnost. Svatko tko stoji na putu ostva-
renju hrvatske državnosti za Starčevića je
neprijatelj. Za banovanja Khuena Hede-
varya piše: „Nama je svejedno tko je gla-
var ove zemlje, jer ne vodimo borbu pro-
tiv osobe, već protiv izdajstva domovine.
Redom se uništavaju egzistencije, ali vje-
rujte mi, nije bolje bilo ni pod Mažura-
nićem.“ Takav stav nije mijenjao do kraja
života, bez obzira što su se hrvatski poli-
tičari prilagođavali i nastojali različitim
kompromisima, bilo s Austrijom bilo s
Ugarskom, ostvarivati hrvatske interese
(„Ljudi ikoliko razumni ne mogu imati ni
vjeru, ni nadu u budućnost, i to ne samo u
Austriji Mađariji, ili pod njom nego ni s
njom.“)
Porijeklom i sam iz graničarskog kraja,
Ante Starčević, je jako dobro upoznao
austrijski vojni sustav. Život graničara
opisuje u pjesmi „Odziv od Velebita“.
Pjesmu potpisuje kao A.V. Starčević
Ličanin. Uvođenje diktature nemoguć-
nost je ostvarivanja demokratskih ideala
(„ ni znanje, ni kvalifikacija, nije od po-
moći - dosadnja gospoda još su premoćna
unatoč proglašene slobode i ravnoprav-
nosti“). U članku „Dopis iz Like“, objav-
ljenom u opozicijskom „Slavenskom Ju-
gu“, ne štedi ni svećenstvo, ni graničar-
ske časnike („ jer umiju samo lieskovač-
om argumentirati graničaru“). I u svom
govoru 1866. godine spominje nekadaš-
nje hrvatske prvake u izrazito negativ-
nom kontekstu: „Akako su nadarena ona
dva muža koja godine 1848. vodiahu naš
narod, Josip Jelačić i Franjo Kulmer, ka-
ko je s timi muži koji najviše učiniše da se
Protiv Jelačića i Strossmayera
«Pogibeljan za interese
države»
Jakov Starčević, otac Ante Starčevića,
bio je nižeg rasta, plavokos, vedre ćudi i
prirođene inteligencije. Majka, Milica
Bogdan, pravoslavka iz Široke Kule koja
je prešla na katoličku vjeru, najprije se
udala za Čorka iz Ostrovice, a kada je
ovaj ubrzo umro, preudala se za Jakova.
U obitelji Starčević rodilo se četvero
djece, dva brata i dvije sestre. Ante Star-
čević rođen je 23. svibnja 1823.
Pučku, njemačku, školu pohađa Ante u
Klancu, a s trinaest godina nastavlja ško-
lovanje kod strica u Karlobagu. Sa šes-
naest godina, u listopadu 1839., dolazi u
zagrebačku gimnaziju. Bio je neobuzdan
mladić („ drugi red iz vladanja“). No, tu
mu se progledavalo kroz prste, najvjero-
jatnije zato što je bio izvrstan učenik.
Njegov gimnazijski učitelj, Josip Kvater-
nik, ishodio mu je stipendiju, pa Ante
Starčević seli iz sjemeništa u Novu Ves, u
tzv. cigansku varoš. Ispomaže se dajući
instrukcije, među ostalima i Eugenu
Kvaterniku, prijatelju koji će ga pratiti
cijeli život do pogibije u Rakovičkoj buni
1871. Gimnaziju je Ante Starčević s iz-
vrsnim uspjehom završio 1845. godine.
Na preporuku senjskog biskupa Mirka
Ožegovića, odlazi studirati u središnje
sjemenište u Peštu. Prije polaska na put u
Gajevoj „Danici horvatskoj, slavonskoj i
dalmatinskoj“ objavljuje tri pjesme. U
Pešti doktorira filozofiju i vraća se u do-
movinu, odlučan da se ne posveti sveće-
ničkom zvanju. Polaže najbolje prijamni
ispit i kandidira za ispražnjeno mjesto
profesora povijesti na zagrebačkoj Pra-
voslovnoj akademiji. No senjski biskup
Ožegović, uz potporu Josipa Jelačića, in-
tervencijom u Beču spriječi imenovanje
(„takav čovjek bi bio pogibeljan za inte-
rese države na takovoj stolici“). Posao
nalazi kao pisar u odvjetničkoj kancelari-
ji svog prijatelja Lavoslava Šrama.
Revolucija u Europi 1848. donosi velike
promjene u gospodarstvu, a u Hrvatskoj
se na skromnoj političkoj sceni artikuli-
raju politički zahtjevi („narodna zahtije-
vanja“). Traži se ujedinjenje hrvatskih
zemalja, Istre, Dalmacije i Vojne krajine,
narodna vlada odgovorna narodnom
predstavništvu, uvođenje službenog hr-
vatskog jezika, oslobođenje seljaka…
Potpukovnik Josip Jelačić, ratni pobjed-
nik protiv Mađara i pobune u Beču, po-
staje hrvatskim banom. No, događaji koji
110. obljetnica smrti dr. Ante Starčevića