Page 20 - Vila Velebita br 11

Basic HTML Version

19
tu paradigmu vješto ublažava vrlo suptil-
nim, lirskim opisom djevojaka pa tako,
opisujući djevojačku večer, kaže: „
-
-
“ Opisujući Ličanke on kaže:
„..
-
-
-
(Isto, 72.)
Koliko je Starčević duhovit prozaist, re-
duciranog, zgusnutog stila, metaforičnog
izraza, govori opis večere nakon prošnje:
-
-
-
.“ Pola-
zeći iz mladoženjine kuće po mladu, ja-
šući na konjima
-
-
-
(Isto, 71.)
Starčevićeva politička misao svoje je iz-
vorište pronašla u njegovu književnom
radu koji dijelom reprezentira i tekst -
koji iskazuje
njegove stilske osobitosti, skrb za fol-
klornu baštinu i običaje, interes za narod-
ni život i značaj Ličana i ličkog sela kao
uporišta u borbi protiv centralističkih
austrijskih i mađarskih pretenzija. U tom
duhu on pronalazi snagu i inspiraciju za
političku ideju o veličini i značaju hrvat-
skog naroda koji zavrjeđuje vlastitu
državu.
Tko bi
večerašnje pěsme, baš za ovu svarhu
skronjeno čuo, kako iz koraljnih ustah
tankovitih carnookah, angjeoski nevino
glase, ma bio isti Němac, pa ne bi od
radosti zaplakao, taj zaista ne bi u sebi
sarca imao; jer sve da ne bi razumio me
dene slavenske rěči, a on bi barem vidio
pozdrav iz sardaca - proiztičući, mogao
bi ju iz suncu sličnih očih ovih angjelah
čitati, kojim se opraštaju sa svojom dru
garicom.
jer svaki istine ljubitelj, ako samo po
zna Ličkinje, mora kazati: da su rane ko
zora i slavuj, ta š njime se u pěsmah na
tecaju a njezinu kasnost izsměhavaju
čvarste ko kremen i okretne kano živo sre
bro.“
Zatim svi sědnu oko stola, razvrate tor
be, i bisage, razvežu měšine s vinom, koje
su doněli, te jeduć, pijuć i pěvajuć nuz
gusle, tambure i diple i marve (drobtine)
poberu. Kad se měšine skarče, torbe sru
še, psi i mačke ispod stola poběgnu, kad
dojde u bukare mrak, a čaše se počnu
bělit --- načinivši rok parstena i izljubivši
se, ni broja se ne zna, koliko putah, (zaru
čeni o tom niti ne misle) raziđu se
„mnogi se proti volji i u
kakvoj jaruzi ili jami najde. Ne mislite, da
je tomu uzrok, kao da ne bi Ličani znali
jašiti; ta prie će koj drugi na sedlu sve
zan, nego Ličanin s gola kljuseta bez uzde
i ulara (oglovnika) svaliti se. To je čisto
drugo, zašto se u ovo vrěme pliva i roni
po suhom, jer se po nešto s vinom poraz
govore, komu ni su ni najmanje priuče
ni.“
Ne
što o pirnih običajih u Lici
ipak podjednako skupe jer i Starčević pri-
mjećuje:
-
-
(Isto,
77.)
Iz ovih elemenata svadbenih običaja u
Lici, kako ih je Staračević opisao 1845.,
čitatelj se može uvjeriti u zanimljivost,
sadržajnost, stilsku jezgrovitost i bogat-
stvo Starčevićeva teksta koji, iako rela-
tivno kratak, obiluje slikovitim opisom
narodnih običaja, značaja, mentaliteta i
temperamenta ličkog seljaka.
Posebno je dojmljiva uporaba narodnih
izreka u tekstu koje ćemo izdvojiti iz kon-
teksta.
Govoreći o
Starčević potkrep-
ljuje izrekom:
-
-
Birajući mladu treba promotriti
:
-
-
-
-
Ličani su se ženili s već dobro poznatom
mladenkom iz svog sela, željeli su za
bračnog druga osobu koja
:
-
Zaključujući tekst, Starčević poziva ro-
đake Ličanine da ga
ako je negdje
pogriješio jer
-
Starčevićev opis ličkih svatovskih običa-
ja u punom smislu prezentira Liku kao
patrijarhalnu, konzervativnu sredinu u
kojoj dominira muškarac. No, Starčević
„Nije mi ovdi do toga, da napo
menem siromaštvo, koje ovi pirovi ljudim
na vrat navlače; jer svaki će to razuměti i
sam, razmislio, da ni jedan (kako mora
biti) pir ne projde bez smarti barem jed
nog govedčeta, desetak janjacah, malo
manje jaradi, a kokoših i purah ni broja
se ne zna, da mnogom oženji ne ostane u
kući ništa nego prazni hambari.“
kad su - kažu - jabuke dozrěle i děvoj-
ke dospěle
zimsko štene i prolětnja mlada meh-
koputni su
gledaj mati, a uzmi kćerku
majka udaje kćerku
ako je mati poslena, vrědna i na do-
bromglasu, lahko joj se kćerka udaje
ako li je (mati) opaka, lěna, a navla-
stito pravdašica i smutljivica kućno-
gamira, nabije joj kći dobro ognjište
Ta ženi se što bližje, ukumi se što
dalje moreš
volim da me moj i tuče nego tuđin
opominje.
jeseni kao najboljem dobu
za održavanje pira,
značaj
njenemajke
poznaje nji-
hove običaje
ukore
veni kamen, (za udovice modar) pak ga
sebi i njoj několiko puta na parst natakne
po redu, dočim mati jedna i druga nešto
potajno broji
„Pir
mora pasti u poneděljak ovi bo je dan,
misle, jedini za ženitbu srěćan, a děvojka
sazove věnac (običajno u večer zadnju, tj.
pred odlaskom. “
Mladoženjina je tu parva,
da, najveća skarb, da věrenicu podlani
com uz uši dobro pozdravi; što ako ne
učini, ona će njemu, a ne on njoj gospo
dariti.
jer drugda ne mogu kako mora
pir obdržavati.“
.“ (Starčević 1995: 71.).
Kad bi s ovom ceremonijom bilo gotovo,
svi bi se kratko zadržavali u nekom re-
storanu i onda išli mladenkinoj kući gdje
bi uslijedilo pravo slavlje. Nakon napo-
vijedi koja je trajala tri nedjelje, prvog
ponedjeljka uslijedilo bi vjenčanje.
) (Isto.). Riječ je o obi-
čaju djevojačke večeri, kad se pleo vije-
nac od pavenke, koji je mladenka nosila
na vjenčanju. Na toj večeri okupljale su
se djevojke, slavile predstojeće vjenčanje
i darivalemladu.
Pir bi započinjao već u rano jutro uređi-
vanjem mlade, a iz kuće mladoženjine
krenula bi svatovska kolona, obično ja-
šući na konjima. Među njima svakako de-
beli kum, stari svat, barjaktar, djeveri i
čauš, poglavar svatova. Kad bi stigli bli-
zu mladenkine kuće, u znak javljanja,
zapucali bi iz pušaka, a prvi je kući mla-
denkinoj, koja je bila zatvorena i nikog
nije bilo vani osim djece, prilazio kum ili
barjaktar i tad bi započela igra traženja
mlade među ženama koje je kao mladu
nudio njen otac. Kad bi pronašli pravu,
kum je trebao platiti djevojčinoj majci što
je čuvala i hranila tu sad već njihovu “od-
bjeglu ovcu“. „
-
-
“ (Isto, 74.). Nakon objeda svatovi
su kretali u crkvu na vjenčanje. Nakon
vjenčanja vraćali bi se mladenkinoj kući i
nastavljali s veseljem, jelom i pićem te bi
se pred noć mladenci uputili njegovoj
kući. Sljedeće bi jutro mladenka morala
prva ustati, a njeno su ustajanje djeveri
pratili pucanjem iz pušaka. Kasnije bi na
mladenki bilo i da spravi ručak, a svadbe-
no se slavlje nastavljao i sljedećih dana,
sve do nedjelje. Zadnje bi goste obavezno
morali ispratiti kum i barjaktar koji su
morali ostati sve do kraja svadbene sve-
čanosti.
Svadbe su se u Lici održavale obavezno u
jesen „…
(Isto, 69.). Svadbene su
svečanosti bile za današnje prilike puno
sadržajnije, dugotrajnije, a čini nam se
Starčevićeve teme