Page 23 - Vila Velebita br 11

Basic HTML Version

22
Ante je Starčević u Habsuburškoj monar-
hiji vidio najvećeg neprijatelja hrvatskog
naroda. Kleru je pak pripisivao krivicu za
zaostalost masa i službu tuđincima. Vje-
rovao je u sposobnost hrvatskog naroda
da sam sobom upravlja i da suverenitet
proizlazi iz naroda, a ne iz vladarske veli-
čine, postavljene tobože milošću i voljo-
m Božjom.
bio je sukus
Starčevićeve političke ideje. Pod utje-
cajem ideja francuske revolucije borio se
protiv ostataka feudalizma i zalagao se za
demokratizaciju političkog života. U po-
litici se oslanjao na građanske slojeve,
imućnije seljaštvo i inteligenciju. Upravo
utjecajem francuske građanske revoluci-
je može se dobrim dijelom objasniti Star-
čevićeva anitklerikalnost.
Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa
do zadnjeg svog govoraAnte Starčević je
punih 30 godina neumorno dokazivao
kako je glavna i najpreča stvar osloboditi
se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski
narod nema života ni sretnije budućnosti
dok bude podAustriom-Madjarijom. Do-
sljedno je zauzimao krajnje neprijateljski
stav prema
-
-
Najvećim neprija-
teljem hrvatskog naroda smatrao je Hab-
sburšku dinastiju. Crkvi je stoga najviše
zamjerao što se dovoljno ne zauzima za
očuvanje nacionalne svijesti, a ima veliki
ugled i prisutan stoljetni utjecaj na hrvat-
ski narod.
Kao ilustraciju Starčevićeva borbenog
duha, iskovanog na kršćanskim temelji-
ma, na kojima je stvorio Stranku prava i
na kojima počiva njegovo cjelokupno po-
litičko djelovanje na dobrobit Hrvatske,
može poslužiti i krilatica
kojom je
često koristio.
Bog i Hrvati
Boj se Boga,
čini pravo, nikoga se ne plaši"
«umišljotini koja se zove Au
strija; u kojoj su se vlade i vladari... uro
tili protiv narodima».
Jure Murgić
koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve»
.
Povijesni izvori navode da u drugoj po-
lovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i
argumentirano ustrajavao protiv negativ-
ne uloge klera u nacionalnom i politič-
kom životu Hrvatske kao što je to činio
Ante Starčević. Tri su glavna uzroka
Starčevićevu anitklerikalizmu: što je
crkva kulturno unazađivala narod; što je
služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i
što se različitost vjerske pripadnosti zlo-
upotrebljavala za širenje nacionalnog
razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora
«baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str.
214). Au puku zapadne crkve, gde potiče
štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi
samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa
(Djela III, str. 216).» Ove oštre riječi tre-
bamo shvatiti u kontekstu tadašnjih slo-
ženih političkih i društvenih prilika, kada
je hrvatski narod bio izmučen austrijskim
ugnjetavanjem, podijeljen unutrašnjim
političkim razmiricama između raznih
stranaka, od narodnjačke do onih koje su
služile stranim interesima. Hrvatska je
bila podijeljena, na periferiji velike Hab-
sburške monarhije. Bilo je to doba buđe-
nja građanske klase, koja je bila preteča
buđenju nacionalne svijesti. Dobar dio
crkvenih struktura bio je silom prilika
čvrsto vezan za austrijski režim, jer je o
njemu ovisio materijalni i društveni sta-
tus crkve unutar monarhije. No, mnogi
znameniti biskupi (npr. Juraj Dobrila u
Istri), župnici i pastoralni djelatnici Kato-
ličke crkve širom tadašnjih podijeljenih
hrvatskih krajeva (Banska Hrvatska i
Slavonija, Dalmacija, Istra) živo djeluju
u narodu budeći nacionalni identitet i ši-
reći svijest o potrebi teritorijalnog i du-
hovnog jedinstva hrvatskog naroda. Je-
dan od mnogih takvih svijetlih primjera
bio je i don Mihovil Pavlinović, svećenik
i političar, dalmatinski hrvatski preporo-
ditelj i borac za sjedinjenje Dalmacije s
Hrvatskom.
U
suvremenoj politologiji Ante
Starčević se često prikazuje kao
preteča liberalizma u Hrvatskoj,
ali to nije liberalizamkoji je danas svepri-
sutan u zemljama suvremene demokraci-
je i koji prije svega podrazumijeva poli-
tičko-moralnu dekadenciju.
poviješću, filologijom,
književnom kritikom, filozofijom, pisa
njem pjesama, drama i političkom sati
rom (
) te je imao
istančan osjet i afinitet za duhovno i tran
scedentno u čovjeku. Bio je čovjek du
boke vjere, reda, rada i molitve i to nikada
nije tajio. Vjeru je stekao u svoje najra
nije doba, u roditeljskom domu u rodnom
Žitniku. Njegov široki pogled na vjeru di-
jelom odraz je činjenice što mu je majka
bila pravoslavne vjeroispovijesti (prvom
udajom prešla na katoličku) a otac
katolik te se već u djetinjstvu naučio tole-
ranciji i onome što bismo danas nazvali
ekumenizmom. No, u političkom djelo-
vanju često je istupao protiv uloge crkve
u javnom životu jer je smatrao da je pre-
više privržena režimu i povlasticama ko-
je od njega dobiva, a premalo običnom
puku i duhovnoj skrbi koja joj je povje-
rena.
U jesen 1845. Starčević je završio gimna-
ziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u
Senj, a otamo u Peštu na studij teologije.
Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti.
Razmišljao je o svećeničkom pozivu, no
ipak je želja za borbom za slobodnu i su-
verenuHrvatsku u njemu prevagnula.
Zbog svojih protuaustrijskih i protumo-
narhijskih stavova, koji su u ono vrijeme
austrijskog totalitarizma uistinu bili na-
predni, «liberalni», Starčević često je na-
padan od pojedinaca iz crkvene strukture
kao
Osim političkih aktivnosti Starčević se
bavio s još nizomdrugih intelektualnih
djelatnosti koje svjedoče o širini njego-
ve ličnosti, npr.
-
-
-
-
-
Pisma Magjarolacah
«buntovnik, neznabožac, anitkerst,
Vjernik, protivnik klera
Ante Starčević prema Katoličkoj crkvi i vjeri
Starčević je bio vjernik, što pokazuju i krilatice koje je rabio, među kojima je najpoznatija Bog i
Hrvati. Međutim, bio je žestoki antiklerikalac zbog suradnje visokog svećenstva s austrijskom vlašću.