Page 29 - Vila Velebita br 11

Basic HTML Version

28
kog Žitnika, gdje se rodioAnte Starčević,
a moj djed i teta Ljuba iz grada Gospića.
Svi su u sebi nosili neizrecivu potrebu da
nešto iz rodne grude uvijek bude uz njih.
Tako je dr. Ante Starčević odlučio biti
pokopan u malom selu Šestine nadomak
Zagreba, a ne na uglednom gradskom
grobljuMirogoj s ostalim hrvatskim veli-
kanima, kako bi tu svoju vezu sa selom
zadržao i u smrti. Djed je Mato pak u svo-
joj zagrebačkoj kući odlučio u jednoj
podrumskoj prostoriji ostaviti zemljani
pod u znak sjećanja na svoju ličku kuću.
Teta je Ljuba, gradeći kuću u primor-
skom NovomVinodolskom, napravila li-
meni krov (umjesto primorskih ),
kakav priliči imućnijim obiteljima u lič-
kom kraju (po njezinom poimanju se-
ljačke su kuće imale
).
Gospić je silnica naših osvrtanja. Kako je
djed još kao mladić otišao iz obiteljske
kuće na školovanje, a kasnije se trajno
nastanio u Zagrebu (od 1928. do smrti
1973.), u Gospić je dolazio samo u posjet
majci sve do njene smrti 1941. Moj se
otac rado sjeća tih posjeta Gospiću, kada
je bio malen dječak. Tim uspomenama
posvetio je nekoliko svojih pjesama, od
kojih se jedna zove “Kuća”:
Otac je svakako nastojao da i mi posje-
ćujemo djedovu kuću, a kao po nekom
zakonu to je moralo biti zimi u snijegom
okovanom Gospiću, kada je tata tamo,
naravno, išao poslom u pripremi «Ličkog
likovnog anala» kojemu je jedan od osni-
vača i pokretača.
kupa
šindru
Gospićki nocturno i jedna stara
požutjela slika.
A na njoj draga nam baka ANA.
Na koljenima mali godišnjak, a pokraj
Josip stariji bratić.
Nizali su se Božići.
Drvena kuća i krov šindra, zemljani
pod, slamarica,
Snijeg do krovova praporci i saone.
Kočijaš ŠAJO bez jednog oka, saone
lete na bjelini, jaka zima.
Lijepili su se i usta i nozdrve. Pokrivali
nas biljcem od vune.
Božićne pucaljke, stari ključevi i
sumpor. Pečenica za Badnjak.
Dolaze čestitari. Teta Ljuba i kolači,
stižu dječaci.
Ti divni predratni Badnjaci, Božići i
Uskrsi.
Rasle su slike i dječaci…
su najviše brinuli za naše zdravlje i obra-
zovanje, pa smo svi stekli diplome i dobi-
li zaposlenja. Dobili su i tri unuka - ja
sam, kao vrlo mlada, u obiteljskoj kući
rodila dva sina - Domagoja r.1980. i Ma-
tiju Štambuka r. 1981. Domagoj je već
diplomirani ekonomist, aMatija potvrđe-
ni alpinist, biciklist i fotograf. Najveće je
veselje naše obitelji mali David Starče-
vić, r. 2002., četverogodišnji sinmog bra-
ta Ante koji nas svakodnevno uveseljava
svojimdogodovštinama.
Obitelj Starčević siromašnog je seljač-
kog podrijetla iz malog ličkog sela Veli-
Obiteljske uspomene
kiparstva na Likovnoj akademiji u Zagre-
bu u klasi Antuna Augustinčića. Svojim
je životom opovrgao sve sumnje svog
oca, jer evo već skoro pedeset godina skr-
bi za svoju brojnu obitelj, koja je u razli-
čitim varijantama imala uvijek oko devet
najužih članova koji su direktno ovisili o
očevoj materijalnoj i duhovnoj potpori.
Otac Ante oženio se 1959. mojom maj-
kom Marijom Juras (r. 1930.), magistri-
com farmacije iz vrlo brojne obitelji i
roditelja intelektualaca (7 braće i sestara,
7 sestrični i bratića iz obitelji leksiko-
grafaMate Ujevića). Dobili su troje djece
- mene kao najstariju kći r.1960., zatim
dvije godine mlađu kći Gordanu, r.1962.,
i naposljetku 1965. sina Antu. Od svega
Ljuba Starčević Topličan istra
čevićevih
živala je rod Star