Page 3 - Vila Velebita br 11

Basic HTML Version

Starčevića zaobilaze i u hrvatskom jeziko-
slovlju, i to više od jednog stoljeća. Hrvat-
ski jezikoslovci nisu poslušali Starčevića
dok je za života polemizirao s Karadžićem i
velikosrbima, nego su, štoviše, krenuli Ka-
radžićevim putem i u tome ustrajali sve do
današnjeg dana. Zato i danas dokazuju, i ni-
kako ne mogu dokazati, što je to zapravo
hrvatski književni jezik te zašto, kao u svih
kulturnih naroda, nije utemeljen na najpro-
širenijem dijalektu vlastitog naroda. Upra-
vo zato danas imamo gotovo predstandard-
no stanje u jeziku kakvo nema ni jedan
suvremeni europski narod standardni jezik
bez pravih normi iako je normiran već više
od stotinu godina, jezik bez jedinstvenog
pravopisa, bez standardnog rječnika i pra-
vogovora. Danas je posve jasno da je Star-
čević pisao ekavski i rabio arhaične oblike
upravo zato što nije htio prihvatiti ideju
srpskohrvatskoga jezika i što je htio da se
njegov jezik što više razlikuje od vukov-
sko-ilirskog. Znao je, naime, da dva naroda
ne mogu govoriti jednim istim jezikom jer
je jezik bitno obilježje naroda, pa pripada
samo svom narodu, bez obzira na sličnosti s
drugim jezicima. Hrvatsko se jezikoslovlje
uopće nije ozbiljno bavilo Starčevićevim
jezikoslovnim idejama, nije opširnije
vrjednovalo njegov jezik, niti ga je smatra-
lo vrijednim spomena u oblikovanju jezič-
ne politike. To ostaje dug jezikoslovlja pre-
ma Anti Starčeviću i njegovu stricu Šimu-
nu, autoru prve hrvatski pisane gramatike
hrvatskoga jezika i hrvatskog europskog
slovopisa.
Sve ukazuje na to da Ante Starčević, mada
na riječima visoko cijenjen i poštovan, da-
nas zapravo predstavlja nečistu savjest
znatnog dijela hrvatske političke i kulturne
elite. Znaju da ima pravo, jer je to povijest
potvrdila i potvrđuje, a njegove misli inten-
zivno djeluju i danas, no ipak ga potiskuju
jer se njihovi uski i kratkoročni ciljevi ne
uklapaju u njegova načela. Aosobito im ide
na živce njegova besprijekorna čestitost
koja se u našem vremenu doživljava više
kao relikt prošlosti, nego kao aktualna mo-
ralna potreba. Starčevićeve ideje o samo-
svojnosti i vlastitom dostojanstvu danas,
kao uostalom i prije, ipak najsnažnije žive u
običnom puku, čekajući priliku za ponovni
izlazak na poprište povijesti.
stvo i slične ideje, jer bi u otvorenom anti-
hrvatstvu danas bile posve neuvjerljive.
Osamostaljenjem Hrvatske u Domovin-
skom ratu Starčevićeva politička teorija
oživotvorena je u živoj praksi. Njegov
sljedbenik Franjo Tuđman, kao prvi pred-
sjednik suvremene hrvatske države, koji je
Starčevićevo učenje visoko isticao u svo-
me programu, bio je na čelu pokreta koji je
ostvario ključni Starčevićev ideal neovis-
nu državu.
Poslije Tuđmana Starčević kao da sve više
pada u zaborav. Danas se stoga valja upitati
uklapa li se on, kao žestoki nacionalist ali
istodobno i čestiti liberalni Europejac, u
osnovne pravce aktualne politike, posebno
u približavanje Hrvatske Europskoj uniji?
Je li danas uopće poželjno starčevićansko
insistiranje na hrvatskoj samosvojnosti,
suverenosti i identitetu ako dobrovoljno, i
što prije, dio vlastitog suvereniteta želimo
prenijeti na europsku vlast? Jest da pritom i
dalje ostajemo neovisna država, da ćemo
biti bolje zaštićeni od agresivnih susjeda i
da nam se otvara bogato europsko tržište.
No, što ako Europska unija ne uspije kako
je planirana, što ako se povijest ponovi pa
Bruxelles za nas postane novi, još uda-
ljeniji Beč, Budimpešta ili Beograd zbog
našeg naivnog i kratkovidnog «odlaska u
europsku maglu»? Što ako evidentna ras-
prodaja vlastite zemlje i stoga sve izgled-
nije gospodarsko sužanjstvo nužno dovede
i do političkog? Na to Starčević ima odgo-
vor, no imaju li ga i današnji političari?
Umjesto da o tome duboko promišljaju, pa i
europsku integraciju Hrvatske prosude po
zahtjevnim, ali učinkovitim Starčevićevim
kriterijima, lakše im je Starčevića ne spo-
minjati.
Ne spominju Starčevića mnogo ni u kultur-
nim krugovima, gdje idealistički naciona-
listi poput njega, ma koliko bili vrijedni i
zaslužni za opstanak zemlje i naroda, ni
inače nisu osobito cijenjeni. Hrvatska kul-
tura i izdavaštvo ostali su najvećem hrvat-
skom političkom autoru dužni sabrana dje-
la, koja još uvijek nisu objavljena, a kakva
imaju autori mnogo manjeg formata, te in-
terpretaciju tih djela u kontekstu povijesti i
sadašnjih prilika. Time bi se osigurao snaž-
niji ulazak Starčevićeve misli u kulturne i
obrazovne tokove.
Z
a ovogodišnju, 110. obljetnicu smrti
Ante Starčevića neki kažu da i nije
osobito «zaokružena» te da se stoga
o njoj u javnosti skoro i ne govori. Organi-
ziran je tek jedan komorni znanstveni skup,
izdana jedna prigodna knjiga i podignuto
poprsje kod Starčevićeva spomen doma u
Velikom Žitniku, i to je uglavnom sve. Nije
bilo nikakva programa na državnoj razini,
nikakvih značajnijih aktualizacija Starčevi-
ćevih zasluga u kulturi, znanosti i školstvu.
Treba li to tumačiti samo kao neosvrtanje
na «nevažnu» obljetnicu ili pak kao prešu-
ćivanje nepoćudnog i neugodnog Starčevi-
ća koji i našemvremenu ima što reći?
Odgovor se može pronaći u primjeni Star-
čevićeva učenja na ponašanje aktualnih
društvenih «struktura», ponajprije politi-
čkih, kulturnih i znanstvenih. U kojoj mjeri
njima danas Starčević odgovara, a u čemu
im smeta pa ga najradije ne spominju?
Suvremeni se političari više-manje dekla-
rativno diče Starčevićem. Štoviše, neke
važne političke stranke, poput HDZ-a,
HSS-a, Hrvatske stranke prava i još nekih,
njegovu državotvornost i beskompromisno
insistiranje na hrvatskoj državnoj samostal-
nosti zapisali su u temelje svoje ideologije.
Njemu se ne protive otvoreno ni druge važ-
nije stranke, pa ni one anacionalno najza-
drtije, koje okupljaju poraženo jugoslaven-
2
Piše:
dr. sc. Ante Bežen,
glavni urednik
Uzor ili nečista savjest?
Uvodnik
Starčevića i danas uglavnom hvale, ali ga malo tko doista slijedi. Zato ga radije prešućuju
nego ističu, zato još uvijek nisu izdana njegova sabrana djela. Umjesto stvarnog uzora, on
je mnogima u politici, kulturi i znanosti zapravo podsjetnik na nečistu savjest.