Page 15 - Vila Velebita br 12

Basic HTML Version

15
komunicirajući s današnjim autohtonim
stanovništvom, dolazi se do zaključka da
se postotak tradicionalnih znanja i naslije-
đe o vlastitom bivanju, kao i stav o njego-
voj vrijednosti, prilično razlikuju.
U cjelini gledajući, poštujući iznimke,
područja naseljena hrvatskim življem,
manje su zainteresirana za poznavanje ba-
štinskog okružja, od onog naseljenog srp-
skim stanovništvom. Različitost je prepo-
znatljiva i u lokalnoj onomostaci lokali-
teta, kojom se ponekad determinira i sta-
rost pojedinog toponima, a rjeđe nacional-
na ili konfesionalna pripadnost. Tako u hr-
vatskim selima sve počinje i završava s
«Turcima», dok u srpskim su sve «sagra-
dili ili su tu živjeli Grci».
U drugom slučaju, pojam «grčki» se češće
odnosi na dataciju – od starine. To ujedno
predmnijeva i svjesno razlikovanje kultu-
rološko-materijalnih procesa koji se odvi-
jaju tijekomdužeg vremenskog razdoblja.
Ono što je zajedničko jednima i drugima
jest stav da kulturološko naslijeđe nije
predmet interesa lokalnih institucija koji-
ma te da se od toga ne živi. Neosporna je
činjenica da neistraženost određenih kul-
turoloških procesa, a time i materijalnih
tragova, dopušta manipulaciju podatcima i
stvaranje iskrivljene povijesne slike nekog
područja.
Ovaj stav i nije baš predaleko od svog is-
hodišta. Istina, interes i svijest o potrebi za
istraživanjem i prezentacijom postoji, no
ne prati ga adekvatna stručna infrastruk-
tura na lokalnoj razini, postoji nedostatak
dugoročnih projekata koji se temelje na
kontinuitetu provedivosti, kao i iznimno
lošamultiinstitucionalna komunikacija.
Često smo skloni ad hoc rješenjima, gdje
je proces od ideje do realizacije iznimno
kratak; gdje postoji zamašnjak, no potom
sve padne u zaborav jer nije osmišljen
dugoročni plan gospodarenja.
Primjer tomu nalazimo u izgradnji Spo-
men doma dr. Ante Starčevića u Velikom
Žiutniku. Projektu se pristupilo ozbiljno,
stučno, tematski, s velikim zanosom i
pijetetom je građen, i 1998. otvoren. Pri-
pada grupi spomeničke baštine koja je pre-
zentirana klasičnom, zlonamjernici bi re-
kli konzervativnommuzejskom koncepci-
jom, ukorporiranom u autentični ambijent.
Nažalost, u proteklom razdoblju je (p)os-
tao samo statična memorija koja nije valo-
rizirana u suvremenosti. Bolja vremena za
ovaj značajan kompleks, ne samo ličke već
i hrvatske nacionalne povijesti, mogu se
očekivati jer je upravljanje njime preuzeo
Državni arhiv uGospiću.
Drugi primjer je nanovo uređeno memori-
jalno mjesto Rodna kuća Nikole Tesle (da-
nas MC «Nikola Tesla»u Smiljanu), otvo-
ren prošle godine, gdje je odlična muzeo-
loška koncepcija u cijelosti osuvremenje-
na i u skladu s globalnim (svjetskim) tren-
dovima u kulturi, relativizirala autentični
ruralni ambijent. U globalnom svijetu, dio
kojeg je i Tesla, rođen u Lici, nema mjesta
mikroidentitetu. Za početak, mali odsje-
čak tog identiteta nalazi se iznad komplek-
sa – ostaci hrvatske srednjovjekovne utvr-
de na vrh Bogdanića, koji samo treba istra-
žiti, konzervirati i prezentirati posjetitelji-
ma u podnožju.
Treći primjer je, u lipnju otvoren muzejski
postav u frankopanskoj kapeli Presvetog
Trojstva u Brinju. Ovaj izniman spomenik
gotičke arhitekture, što pripada srednjoeu-
ropskoj češkoj graditeljskoj radionici, je-
dinstven je na ličkomprostoru i već se dugi
niz godina obnavlja pod paskom Hrvat-
skog restauratorskog zavoda. Način nje-
govog implementiranja u suvremenost, a
time i njegova promocija, kao još jedan
mali dio identiteta, tek predstoji.
Nešto zahvalniju sliku pruža područje
Gacke doline, obnovom tradicijskog go-
spodarenja u Sincu, prezentacije in situ
arheoloških lokaliteta, a i identitetsko-
marketinški pristup je ozbiljniji. No pre-
često ovisi o angažmanu pojedinca.
Gledajući kroz povijesno-kulturološke
procese materijalne tragove u Lici, osim
gore navedenih kao polazišnih točaka,
«korijen» identiteta je čvrst i stamen. On
se može promatrati jedino u kontekstu
hrvatskog baštinskog naslijeđa, jer se unu-
tar njega ostvaruje, nadograđuje; to je uz-
ročno-posljedična veza svih zbivanja kroz
vrijeme.
Ovdje namjerno koristim izraz «identitet
Like», a ne «lički identitet».
Razlog tomu nalazim u izrazito snažnoj
tendenciji izdvajanja «gačanskog» jezič-
nog, ali i kulturološkog kruga. Izdvajanje
se donekle osjeća i na plitvičkom (kore-
ničkom) području, a vjetojatnost da će se
to uskoro dogoditi i s krbavskim i ličko-
unskim prostorom, u okviru nedavnih mi-
gracijskih događaja je pred nama.
Osnovu za različitost možemo pratiti kroz
povijesne procese, i sama po sebi je dobro-
došla, no to ne znači da je identitetska. I
čovjek od čovjeka se razlikuje, pa ipak
pripadamo vrsti homo sapiens.
I što to onda mikroregionalizmi predstav-
ljaju pred globaliziranim «svjetskim se-
lom»?
Stoga identitet Like treba uobličiti kao je-
dinstven prostorno-kulturološki ergonimu
okviruHrvatske.
P
romišljajući o identitetu Like, o is-
hodištu, mogućnostima i izričaju
prepoznatljivog jednostavnog i
jedinstvenog simbola koji sjedinjuje sve
elemente materijalnog i duhovnog bivanja
kroz vrijeme i prostor, dakle života proi-
zašlog u međusobnom odnosu prirodnih
datosti i djelovanja čovjeka, nailazimo na
pitanje: što je to identitet Like?
Identitet se izražava kroz zajedništvo,
uvjetovano geografskim odrednicama, na-
činom života, duhovnim poimanjima ili
vjerskim stavovima. Svemu tome je isho-
dište čovjek.
Identitet čine ljudi, njihovo znanje i vla-
stito pri(s)hvaćanje svijesti o sebi samima.
Stoga je bitno da se u zajednici stvara duh
«ličkog» koji je, bez obzira na tendenciju
raslojavanja, u sve prisutnijoj makroregio-
nalizaciji, zasad jedini «prepoznatljiv»
pojam.
Što danas čovjek – stranac pomisli kad
čuje riječ «Lika»? – Pusta, prazna, hladna,
prometnice zatvorene zbog snijega, voda,
medvjedi i vukovi, barbari ..... Iskonska.
Lijepa.
Što to mi kao stanovnici ovog surovog, a
opet pitoresknog krajolika možemo o sebi
reći, prezentirati - pa i educirati o nama?
Kakvima se vidimo i kakvu sliku odaši-
ljemo u svijet? Koliko se zapravo poznaje-
mo i koliko prepoznajemo vrijednosti na-
šeg životnog prostora, koliko smo spremni
za valjanu i prijeko potrebnu valorizaciju
kulturnog naslijeđa i modalitete njezina
implementiranja u suvremenost?
Poznajemo li je uopće?
Baveći se već neko vrijeme, u najvećoj
mjeri arheološkom problematikom, ali i
povijesnom, etnografskom, arhitekton-
skom – dakle kulturološkom problemati-
kom ličkog područja, što ponajprije podra-
zumijeva terenska istraživanja, a time i
Lički identitet – što je to?
Mr. sc. Tatjana KOLAK, Muzej Like u Gospiću
Znanstveni skup - uvodna izlaganja