Page 28 - Vila Velebita br 14

Basic HTML Version

bude opće načelo koje će se primje-
njivati na konkretan slučaj (indivi-
duu, skupinu, narod, državu). Samu
teoriju ljudskih prava kako u svom
djelu na tu temu kaže Miomir
Matulović, prati cijeli niz pitanja: “
Zašto ljudska bića imaju ljudska
prava i koja ljudska prava ona
imaju?”
Jedan odgovor nudi Univerzalna
deklaracija o ljudskim pravima koju
je usvojila Generalna skupština
Ujedinjenih naroda 1948. godine.
Uvodni tekst deklaracije nastale
nakon II svjetskog rata i pustoši koju
je taj rat ostavio za sobom u
materijalnom i duhovnom smislu
sugerira da ljudska bića imaju ljudska
prava na temelju “prirođenoga
dostojanstva”, a to nije ništa drugo
doli definicija Kanta i njegove pravne
prirođenosti na slobodu, jer čovjek
teško stiče, a lako gubi dostojanstvo,
a kada ga izgubi, bilo kao pojedinac
ili kao zajednica on(a) može biti
animalniji(a) od najkrvoločnije
zvijeri.
Ovdj e j e pot rebno nabroj a t i
prethodnice, koje se tiču unive-
rzalnosti i slobode pojedinca, a koje
su utrle put Deklaraciji o ljudskim
pravima. Prva je bila Povelja sloboda
(Bill of Rights, 1689.g), zatim
Deklaracija nezavisnosti, (1776.g.),
Deklaracija o pravima čovjeka i
građana, (1789.g. ) , (Narodna
skupština Francuske), a sama
Deklaracija o ljudskim pravima
proizišla je iz Povelje Ujedinjenih
naroda.
Kolumnist Vile Velebita,
prof. Luka Maršić samo
za Vilu piše o mjestu i
dosezima ljudskih prava u
Hrvatskoj.
Hrvati kao narod koji se
stoljećima borio za svoju
slobodu a često i slobodu
drugih, jesu i moraju biti
istinski borci za ljudska
prava.
prvi uvjet tolerancije na kojoj se
grade novi, pravedniji odnosi
globalne zajednice.
Individua 20. st stoljeća, zahva-
ljujući gospodarskom i tehnološkom
skoku razbila je u malom vreme-
nskom razdoblju mnoge, u povijesti,
nepremostive barijere jezika, medija,
novog načina stvaranja gospodarskih
vrijednosti i njihovog iskorištavanja;
i s t i snut je neposredni sukob
pojedinca neke zajednice zbog uskog
osobnog interesa. Danas je čovjek
svoj interes preusmjerio prema
tehnici i time postao “hladniji”.
Okrenuo se prema sebi na uštrb
drugog čovjeka, a drugome otvorio
prostor da bude što hoće. Temeljni
odnos zasnovan je na čistom ratiu,
emocionalnoj dehidriranosti i eko-
tehnološkoj svijesti što je dovelo do
toga da su se interesi umjetno
proširili, te su animalni nagoni
svedeni u okvire kontrole razuma.
Stvorena je individua koja je
kulturološki–socijalno-pravno zbri-
nuta, a psihološki dekompenzirana, a
jedna od glavnih nositelja takvoga
smjera jest i sama država.
Zato ona sa svojom povijesnom
koncepcijom, odnosno preko jedi-
nstvenoga sustava kooperacije ne
smije poništavati slobodu onoga tko
sustav drži na okupu i daje mu stvarne
vrijednosti, a to je individua preko
koje se razvija tolerancija prema
ustanovama jer je i ona (individua)
dio te ustanove, te prema svakom
pojedincu koji nije dio određene
ustanove. Tu je bit pravednosti kao
pravičnosti kojoj težimo svi mi na
putu u jedno globalno selo takozvane
jednakosti mogućnosti preko zna-
nosti o mogućem (politikom) čija su
sredstva za ostvarivanje takvih
ciljeva često duboko u nepravičnosti.
Jer postoje duboke nesuglasice o
tome kako ostvariti vrijednosti
slobode i jednakosti u nekoj osnovnoj
strukturi društva, koje je u dinamici u
svim smjerovima, te ga je stoga, teško
nadzirati kada postane devijantno i
opasno za sebe kao sustav, odnosno
za pojedinca kao temelj tog sustava.
Zato, danas, ulogu kontrolora stanja
svih sloboda i prava prati i podržava
moderna teorija ljudskih prava koja
ima nadnacionalni karakter i teži da
Svaka od tih povelja ili deklaracija
stvarala je određeni “katalog”
ljudskih prava, koji je evolucijom
društva i razradom društvenih odnosa
prema pojedincu ili nekoj skupini u
zajednici postajao koncizniji i
provedljivi u stvarnosti. Nastajući na
ruševinama onog “starog”, donosile
su upute za buduće odnose i
smjernice u razvoju sigurnosti,
tolerancije svjetske zajednice za koje
su deklaracije i povelje morale imati
opći, univerzalni karakter i biti
infiltrirane u temelje bilo kojeg
društvenog poretka. Ljudska prava
obuhvaćaju sve dimenzije ljudskosti
od osnovnih sloboda pojedinca ili
skupine, pa sve do socijalnih i
kulturnih prava.
Drugo pitanje teorija ljudskih prava
je pitanje njihova sadržaja, koji je
često vrlo neodređen, a samim time i
nedjelotvoran, te se teško primjenjuje
u praktičnom životu što može dovesti
do izravnoga preispitivanja smisla
kako same države, tako i njenih
zakona koji impliciraju mehanizme
zaštite pojedinca, odnosno skupine.
Stoga često dolazi do sukoba onih
koji primjenjuju ljudska prava i onih
koji ihmoraju prihvatiti.
Treće pitanje koje se nameće zbog
sadržaja i primjene u pojedinom
unutarnjem pravnom sustavu, jest
pitanje sukoba ljudskih prava. Na
primjer, Deklaracija iznosi svoj stav o
embriju ili abortusu. Taj stav se ne
može jednako primijeniti primjerice,
u njemačkom i l i sudanskom,
hrvatskom pravnom sustavu, čime se
odmah dovodi u pitanje općenitost,
odnosno univerzalnost ljudskih prava
i mogućnost njihove primjene.
Teorija ljudskih prava i njihovo
provođenje u djelo u modernom
društvu trebali bi omogućiti pribli-
žavanje jedne individue drugoj, koja
uživa sve postavke koje proizlaze iz
uma, čiji su temelji opće-unive-
rzalnog karaktera. Upravo stoga
trebamo vjerovati u ljudska prava i
zalagati se za njihovo provođenje u
život na principima slobode i
pravednosti za sve.
Za Vilu piše: prof. Luka Maršić
VI LA
E
L
E
B
I
T
A
26