Page 59 - Vila Velebita br 14

Basic HTML Version

pravoslavci svoje svinje palili
slamom. Većina se slaže da je ovaj
naš način puno čišći i lakši. Dragan
upozorava Tomicu da bolje polije oko
papaka i ušiju.
Za kratko vrijeme prasac je već na
remi i otvara se trbuh. Jetrice se pre-
gledavaju jesu li zdrave i šalju u
kuhinju. Ništa ukusnije od dinstanih
jetrica na masti s malo češnjaka. Traži
se dobrovoljac koji će odnijeti dio
mesa u veterinarsku stanicu da se
vidi je li svinja bila zdrava. Ponovno
im se činim najmanje zaposlen.
Upoznao sam veterinara i ostao kraći
za 60 kuna. Kad sam se vratio već je i
druga svinja na remi. Neki kome-
ntiraju kako je ova svinja puno
manja, ne teža od 160 kg. Dragan
okrivljuje Tomicu da ne zna gdje
treba ubosti. Prasac se bacao, ritao i
rikao par minuta. Domaćin je malo
ljut što je to sve taku dugo trajalo. Što
će reći susjedi? Srećom iz susjednog
poziva Dragana da ode tamo i
pomogne susjedu kad se pravi
pametan. I domaćin se odmah
razveselio. Nije da dugo riču samo
njegovi prasci. I dok se takomalo šale
malo ozbiljno na stol dolaze jetrice.
Ja sam već dobrano promrzao. Jetrice
su vrhunski spremljene. Uživam, s
domaćim kruhom to je nezaboravan
okus. Dok se ja još vrtim oko jetrica
čujem vode već treće prase. Ovaj put
Tomica ne prepošta ništa slučaju.
Bode precizno i sve je brzo gotovo.
Opet nisam ništa uspio pomoći. Oko
12 sati sva tri prasete su u polama i
počinje obrezivanje. Domaćin poziva
Tomicu da mu pokaže kako nije
pazio. Prednji pršut u zadnjeg
praseta, koje se brzo stišalo, imalo je
nakupinu krvi u mesu. Domaćin ga
upozorava da je on mogao malo
paziti, malo manje ubosti nožem. Je,
je, odgovara uz smijeh Tomica, da
sam tako napravio prasac bi još i sad
rikao. Samo dvojica imaju dozvolu
raditi obrezivanje, Tomica i Dragan.
Meso se mora pažljivo obrezati. Mi
ostali nosimo obrezano meso na
propuh da visi kako bi se ohladilo.
Pauza je za ručak. Jede se janjetina na
lešo i dinstana svinjetina. U sredini je
puna padela kuhanih krumpira.
Ukusno je. Nakon jela teško se
pokrenuti. Imam osjećaj da sam ja
najumorniji. Jedna ekipa već je
spremila mast za topljenje. Tada se
odnekud pojavi Kordić, tajnik MNK
Gospić. Uze kuvaču za mast Darku iz
ruku i zamoli fotografa Vile Velebita
da i njega uslika. Čovjek se odlično
snalazi. Kad se fotograf udaljio
Kordić predaje kuvaču Draganu
Milinoviću.
Oko 17 sati sve meso je obrezano,
napravljeni “bezbušti”, krvavice i
stopljena mast. Skupilo se dosta mesa
za mesne kobasice. Pomojoj procjeni
oko 100 kg.
Pohvalio sam se da imam recept za
salame. I stvarno odmah je meso
podijeljeno po pola i oko 50 kg.
odvojeno je za „moj„ recept. Ja inzi-
stiram da se sve žlundre i nekva-
litetno meso izdvoji iz smjese za
kobasice. Kad je počelo miješanje
smjese za mesne kobasice mislio sam
da će mi od hladnoće otpasti vrhovi
prstiju. Nakon pola sata miješanja i
dodavanja mirodija zaključujemo da
je sve spremno. Srećom netko je
zaključio da smjesa za mesne
kobasice mora odstajati 12 sati prije
upotrebe. Zamene spas jer sambio na
izmaku snage. Usput su me počastili
komentarom da sam bio najvredniji
oko stola ali onog kad je bio ručak.
Sve sam bio spreman otrpiti samo da
se dočepam toplog tuša. I stvarno
nisu u pravu naši stari kad tvrde da se
sve treba završiti u jednom danu.
Kako sam tek slatko i mirno spavao.
Sutradan sam se uvjerio da se trud
isplatio. Krećem u Zagreb punog
prtljažnika mesa, kobasica, žmara.
Jedino sam malo ljut na Tihomira
Marjanovića, fotografa Vile Velebita.
Nijednom me nije uhvatio na djelu.
Strašno.
Ukusne prešane“žmare” dobro će doći u zimske dane
Za Vilu piše: Milan Vrkljan
57