Page 12 - Vila Velebita br 15

Basic HTML Version

razreda, a danas broji svega 5 učenika
u četiri razreda.
Život je bio izrazito težak. Preži-
vljavali su ribarenjem, poljo-
privredom i vinogradarstvom. 50-
godina 20.stoljeća u Metajni se sadio
luk - češnjak, svaka obitelj sadila je
oko 25 „rešta“ koje su prodavali
najčešće u Karlobagu. 1963.godine
luk se prestao saditi jer je zemlja bila
iskorištena. Svaka obitelj držala je i
malo stado ovaca i do 1972.godine
bavili su se proizvodnjom i prodajom
sira. Ostalo su bili vinogradi koji su
davali izvanredne sorte vina i često su
trgovci dolazili brodovima (brace-
rama, trabakulima ili škunama) po
vino. Sijali su žito, mljeli ga u
seoskom starom mlinu i tako dolazili
do brašna. 1950. godine Metajna se
povezuje parobrodom sa Rijekom i
tada se prestaje sa sadnjomžita. 1965.
godine parobrod prestaje voziti, a
Metajna se povezuje trajektnom
linijom s Karlobagom.
„Metajnari“ su poznati kao radišni
ljudi, a kroz svoju povijest uvijek su
bavili ribolovom. Od 1928. godine
riba se lovi mrežama - potegačama.
Danas se kao tri najveća ribara
spominju Ivan Maglica, Nikola
Datković i Bepo Kurilić koji svojim
barkama dolaze i u Karlobag
prodavati ribu. Najslavniji ulovi,
sjeća se gospodin Divko, bili su ulovi
tuna, koje su bile izrazito velike. U
lovu na tune pomagali su se
11
Za Vilu pišu:
Ana-Maria Devčić i Lucija Tomljenović
„tunerom“. „Tunera“ je malo, od
betona izgrađeno sklonište sa
prozorom okrenutim prema moru, a
smješteno na vrhu visoke strme
stijene. Odatle je stražar promatrao
more koje je bilo ograđeno mrežom –
tunerom. Stražar kada je primijetio
tune zavikao bi: “Potež!“, a ostali bi
ribari vukli mreže van.
Zanimljiv je podatak iz 1954. godine
kada je ulovljen „morski kucin“ –
morski pas, dug 4,20 metara i težak
1520 kilograma. Bila je to ženka,
vrsta koja inače živi u japanskim
vodama i opasna je za kupače. Tri
dana je izlagana u Rijeci i u Ljubljani.
Dok nam priča o slavnim ulovima,
gospodin Divko sa sjetom prebire
svojumrežu i sprema se poći namore,
pa i pomanju ribicu.
Šetajući gradom gospodin Zvonko
nas vodi na stari bunar. To je iz
kamena, izviruća, nepresušna voda
koju su prije stanovnici koristili za
piće, a žene su u kamenim koritima
prale odjeću. Bunar se nalazi u staroj
jezgri Metajne, koja je većim dijelom
zapuštena. 1970. godine Metajnari
su napravili svoju vodovodnu mrežu i
ukopčali su vodu sa dva izvora koji su
smješteni na 60 metara visine. Struju
su dobili 1972. godine.
Danas, priča gospodin Zvonko,
Metajna je sve praznija. Mladi odlaze
zbog nezaposlenosti, a ostaju samo
umirovljenici. Najbliža radna mjesta
su u Novalji, u koju i školski autobus
svakodnevno prevozi djecu koja
tamo pohađaju nastavu od 5. do 8.
razreda osnovne škole. Tamo je i
najbliža ambulanta, dok jednom
tjedno uMetajnu dolazi doktorica.
Već je kasno poslije podne, i spre-
mamo se na povratak. Iza nas ostaje
pusto mjestašce u kojem kao da je
stalo vrijeme i nikome se nigdje ne
žuri. Uz lagane udare bure vraćamo
se u Karlobag, a Metajnarima
ostaje da spremno dočekaju
turističku sezonu i u ostatku ovog
proljeća „ bace pokojumrižu“.