Page 16 - Vila Velebita br 15

Basic HTML Version

15
ku l t uro l ošk i - soc i j a l no-pr avno
zbr inuta, a ps ihološki deko-
mpenzirana.
Ovakvu dimenziju razvoja ljudske
zajednice Kant je promislio, jedino je
promašio sredstvo kultiviranja
čovjeka. Kant se uzdao u pomoć
filozofije, nije predvidio, a nije ni
mogao, snagu tehnike. "Prema tome
obični ljudski um ne nagoni dakle
neka potreba spekulacije, nego ga čak
praktični razlozi nagone da izađe iz
svoga kruga i da zakorači na polje
praktične filozofije, da ovdje o izvoru
svoga principa i njegova ispravnoga
određenja uz poređivanje s ma-
ksimama koje se osnivaju na potrebi i
nagnuću, dobije obavještenje i jasnu
uputu kako bi se izvukao iz neprilike
zbog obostranih zahtjeva, da ne dođe
u opasnost da zbog dvoličnosti, u
koju lako zapada, izgubi sva prava
ćudoredna načela. Tako se dakle i u
običnom praktičnom umu, kad se
kultivira, neprimjetljivo raspreda
dijalektika, koja ga sili da potraži
pomoć u filozofiji, kao što se to
dešava i u teorijskoj upotrebi."
U Kritici čistoga uma Kant se
obračunava s t radicionalnom
metafizikom, uočivši u kakav je
položaj dospjela, Kant se odlučio ne
uništiti ju, nego ju preobraziti u
praktičnu metafiziku. Sukob Kanta s
tradicionalnom metafizikom doveo
ga je do stvaranja "l judske"
metafizike, te se okreće praktično-
moralnom smislu filozofije. Od tada,
za Kanta filozofija najviši smisao
nalazi na području praktičnoga, koje
obuhvaća sve što je sadržano
slobodom. Kant, stoga, filozofiju
određuje kao znanost o odnosu svega
spoznanoga prema bitnim svrhama
ljudskoga uma gdje "filozofija
postaje zakonodavac ljudskoga
uma".
Za Kanta, čovjek nije samo osjetilno
biće koje se pokorava zakonima
prirode, on je biće obdareno umom
čija se sloboda izdiže iz prirodnog
poretka stvari, zato se i ljudsko
djelovanje nalazi u zakonu uma i
slobode.
Nadalje, Kant razlikuje dva uma,
odnosno dvije umne spoznaje, jedna
je formalna koja promatra samu
formu i bavi se općim pravilima
mišljenja, a druga je materijalna koja
promatra objekt, te se dijeli na fiziku
(zakoni prirode) i etiku (zakoni
slobode). Čisti um (a priori, nad
osjetilni, metafizički um) i praktični
um (iskustveni, osjetni) su zapravo
jedan te isti um, koji se razlikuje samo
u primjeni.
Kant u svojoj ćudorednoj filozofiji,
kako sam već naveo, polazi od onoga
umnoga, što vrijedi za svakoga
čovjeka, te stvara univerzalnomjerilo
djelovanja i postupanja za svako
slobodno biće, koje je pod udarom
morala i zakona (prava), gdje moral
ima unutarnji karakter djelovanja iz
same dužnosti, koja apstinira od bilo
kakva iskustva, te prava čiji je
pokretač i sami smisao pravna prisila,
koja djeluje izvana prema pojedincu
vanjskom silom u obliku kazne. To
znači da Kant u svojoj pravnoj
filozofiji određuje pravo kao uskla-
đivanje pojedinačnih vol ja u
okvirima općeg zakona slobode,
čime se svrstava među moderne
teoretičare ljudskih prava, a njegova
promišljanja političke dimenzije
prava stavljaju ga na čelo teoretičara
pravednosti koji usklađuju slobodu
jednoga sa slobodom drugoga prema
općim zakonima uma. Vladavina
pravnog zakona kod Kanta je mjerilo
novovjekovne ideje o ljudskim
pravima koja proizlaze iz pojma
prava uma, gdje za Kanta pravo
slobode pripada izvornom ljudskom
pravu. Svi ljudi imaju pravo i pripada
im jednaka mjera slobode bez obzira
na društveno-povijesno uređenje,
gospodarsko-socijalno stanje ili
stanje pojedinca u odnosu prema
samome sebi bilo u egzistencijalnoj
i l i esenci jalnoj dimenzi j i . Ta
"količina" slobode određena je
okv i r om općeg zakona ko j i
omogućuje zajednički opstanak svih
u pravednosti, jer je u ljudskosti
sloboda prirođena u pravnom smislu
isto kao što je u biološkom fenotipom
prirođen uspravni dvonožni hod. Ako
pojedinac izgubi dimenziju slobode
on je u samom startu hendikepiran u
odnosu na drugog pojedinca; stoga je
moralna dužnost svih nas stvarati
uvjete da se ne dogodi neka devijacija
koja vremenom može iskriviti
odnose u zajednici na štetu prirođeno
slabijih, ne mislim u biološkom
smislu, iako ni njega ne treba
zaobilaziti, jer je često biološka
hendikepiranost i pravedno-pravna
hendikepiranost.
U svojim filozofskim promišljanjima
prava Kant pravo dijeli na privatno i
javno pravo (državno pravo) gdje
privatno pravo ima prvenstvo nad
javnim pravom, koje je izvedeno iz
privatnoga prava, a čije su osnovne
odrednice pravo posjeda i vlasništva.
Da bi neka država mogla odigrati
svoju temeljnu ulogu čuvanja
pravednog stanja mira potrebito je,
po Kantu, osigurati dva uvjeta. Prvi je
uvjet da javna vlast, a ne privatne
osobe, odlučuje o javnim obilježjima
države, a drugi je da politički poredak
mora bi t i takav da omogući
ostvarenje općeg zakona. Poredak
prava kao izraz opće volje potvrđuje
se preko sjedinjenja volje naroda i
društvenog ugovora.
Kant, nadalje, metafizička načela
javnoga prava ne razmatra samo u
okviru unutarnjeg sustava države,
nego ih nastoji primijeniti na
međusobne pravne odnose država.
Međusobno pravo moralo bi se,
dakle, nazivati međudržavno pravo,
gdje se međusobni odnosi država,
kaomoralnih osoba, u stanju prirodne
slobode. Takvo stanje za Kanta može
biti stanje stalnoga rata ili trajnoga
mira. Iz toga se izvodi filozofski nacrt
iz međunarodnog prava O vječnom
miru, koji govori o principima uma
što utemeljuju bez prisilni savez svih
država. No, Kant drži da bi oblik
jedne "jedinstvene" svjetske države
ne bi bilo najbolje rješenje, jer to bi
značilo stvaranje neograničenog
despotizma. On govori o federalnim
slobodnim državama, koje su
ustrojene kao pravne države na
republikanskim postavkama. Vječni
mir moguć je samo kao opći svjetski
mir, jer se povreda prava na jednom
mjestu osjeća na svakom mjestu;
stoga vječni mir podrazumijeva sve
države zemaljske zajednice.
Za Vilu piše: prof. Luka Maršić