Page 35 - Vila Velebita br 15

Basic HTML Version

VI LA
E
L
E
B
I
T
A
34
Šime i ja
S
ubota je, svečano postavljanje
spomenika je prošlo, svi smo
veseli, častimo se. Osjećam se
umorno ali ispunjeno. Zaustavljaju
me, čestitaju i hvale. Ne znam točno
ni opisati kako sam se tada osjećala:
možda je to bio ponos, osjećaj
važnosti i vrijednosti ili nešto treće.
Nije ni važno, glavno da je lijep
osjećaj.
Ovaj dan zasigurno neću nikada
zaboraviti. Sudjelovati u jednom
t akvom ku l t u r no - pov i j e snom
trenutku u svom gradu budi u meni
želju za dalje, za još više, bez granica.
Kažu da čovjek svemože ako hoće. Ja
bih nadodala: i ako ima s kim. A mi
smo bili spremni i složni. To
jedinstvo, požrtvovanost i trud da sve
bude bez greške, spojilo nas je u
jednu cjelinu, koja bez samo jednog
svog dijela ne bi mogla tako dobro
funkcionirati. Nadopunjavali smo
jedni druge, predlagali pa i ispravljali
se bez imalo ustručavanja i malo,
pomalo došla je i subota.
Kada sam vidjela kako se ispred
crkve Svetog Karla Boromjeskog
skuplja sve više i više ljudi, osjetila
sam kako u meni raste uzbuđenje,
posebno i drugačije. Drugačije, jer
ovaj događaj nije običan i ništa u vezi
s njim nije obično. Ta sve veća
skupina ljudi, značila je i nešto drugo.
To je bio znak da se ovaj mali grad
napokon probudio. Svi su htjeli
pomoći, na bilo koji način dokazati
da i oni mogu i žele.
I zato taj kip za Karlobag nije samo
kip u spomen Šimi Starčeviću. Taj kip
je ogledalo naših želja i dokaz da smo
se trgnuli iz dugogodišnjeg sna. Zato
ne smijemo tu stati. Moramo dalje,
stvarati i osjećati se živima.
Večer prije, sjedimo u hotelu i
razgovaramo. Kaže nam gospodin
Zlatimir Bačić: „Bitno je imati ideju,
i onda polako, korak po korak
realizirati tu ideju i uspjeh neće
izostati“. Sve se može samo treba biti
uporan i strpljiv“. Priznajem da sam
uvijek mislila da je uzalud imati ideju
ako ti druge stvari ne idu u prilog. No
malo sam svoja razmišljanja zadržala
na njegovim riječima i morala sam
sama sebi priznati da je u pravu.
Zašto se povoditi za drugima, uvući u
masu, ostati neprimjetan, statičan i
zaboravljen. Pa ako ništa drugo
vrijedi barem pokušati ustati i reći
nešto na glas. Možda netko onda i
čuje taj glas.
Sada kada navečer šetam po svom
gradu, obavezno produžim do zavoja
da ga vidim. A on stoji i čita.
Dočekuje i ispraća. Kada je lijep dan,
sjaji se i smije. Kada pada kiša, kao da
se malo sagne da se sakrije od
mnoštva kapi.
I dok ga gledam vrtim film unatrag,
na početak. Doktor Vrkljan „kriv“ je
za sve. U Branku je pronašao
istomišljenika, osobu spremnu
krenuti u akciju, otvorenu i iskrenu.
Branko je onda povukao i mene.
Rekao mi je o čemu se radi i nisam se
dugo razmišljala. Pa ipak sam ja
Karlobažanka.
Tako je jednog jesenskog dana
formiran odbor, nakona toga izabrali
smo idejno rješenje i malo po malo,
rješavali stavku po stavku onoga što
smo zamislili.
Svaki dan se netko uključio. Veliki
dio posla rješavao je dr. Vrkljan i
Udruga u Zagrebu, ali mogu
slobodno reći da su se i u Karlobagu
„zasukali rukavi“. Više nismo bili
samo Branko i ja. Nitko nam nije
poklopio slušalicu ili okrenuo leđa: ni
Ana, ni Mirjana, Drago, Ivan, Marko,
ni itko drugi! Sastajali smo se,
razgovarali i planirali. Trebalo je
svaki detalj uočiti i riješiti. I zato svih
ovih mjeseci, ni u jednom trenutku
nisam pomislila da nećemo uspjeti.
Osjećaj sigurnosti davala mi je
izuzetna angažiranost dr. Vrkljana i
Udruge, ali iskreno sam vjerovala i u
nas, u sve Karlobažane. Osjećala sam
dami tomožemo i nisam se prevarila.
Nadam se da je sve ovo bila jedna
dobra uvertira za nove projekte, i da
se uskoro ponovno vidimo u
Karlobagu, u još većembroju.
„Bitno je imati ideju, i onda
polako, korak po korak
realizirati tu ideju i uspjeh
neće izostati“. Sve se može
samo treba biti uporan i
strpljiv“.
Za Vilu piše: Lucija Tomljenović
Lucija Tomljenović