Page 63 - Vila Velebita br 15

Basic HTML Version

VI LA
E
L
E
B
I
T
A
62
zločinu režima nije smjelo ni govoriti
niti obilježavati žrtve, a hrvatsko
iseljeništvo je desetljećima pisalo o
toj tragediji i obilježavalo je svake
godina na Bleiburškom polju. Tako je
u iseljenoj Hrvatskoj nastao pojam
«bleiburška tragedija», koji je nakon
1990. postao općeprihvaćen i u
domovini.
Bleiburška tragedija, ili zločini
jugoslavenskog komunističkog
režima nad Hrvatima, sastojala se od
različitih vrsta represije. Najgora
vrsta jugoslavenskih zločina bila su
sustavna masovna pogubljenja nad
zarobljenim hrvatskim civilima i
vojnicima, ali i mnogobrojnim
drugim Hrvatima koji su na različite
nasilne načine odvođeni od svojih
kuća. Broj pogubljenih Hrvata još
nije utvrđen, ali o golemim razmje-
rima jugoslavenskog zločina nad
Hrvatima svjedoči podatak da je do
sada - na području Slovenije,
Hrvatske te Bosne i Hercegovine –
evidentirano više od 1.300 masovnih
prikrivenih grobišta u kojima su
posmrtni ostaci Hrvata. Najveća
gustoća masovnih prikrivenih
grobišta nalazi se na području
Slovenije i u sjeverozapadnim
dijelovima Hrvatske, a tu su i najveća
pojedinačna grobišta. Tako se, na
temelju djelomičnih iskopavanja i
dokumenata, procjenjuje da je u
protivtenkovskom rovu u Teznom
kod Maribora zatrpano približno
20.000 pogubljenih Hrvata, a u
Macel jskoj gori kod Krapine
približno 15.000 pogubljenihHrvata.
I drugi oblici jugoslavenske represija
nad Hrvatima bili su također
masovni, te dugotrajniji. Tako je
veliki broj zarobljenih Hrvata, koji
nisu odmah pogubljeni, upućivan na
marševe smrti (ili križni put) diljem
jugoslavenskog teritorija, a na tom
križnom putu nalazili su se, osim
brojnih stratišta, i brojni logori u
kojima su vršena različita fizička i
psihička zlostavljanja. Zatim, u 30-ak
tisuća političkih procesa koje je
jugoslavenski komunistički režim
proveo u Hrvatskoj osuđeno je
približno sto tisuća osoba.
Os im naznačenog , j edan od
najmasovni j ih zločina komu-
nističkog režima bila je pljačka
privatnog vlasništva, prema općem
komunističkom načelu da sredstva za
proizvodnju ne smi ju bi t i u
privatnom vlasništvu. Ta sustavna
pljačka događala se vođenjem
različitih vrsta ozakonjenih postu-
paka, ali i bez njih.
Sustavnost i masovnost zločina koje
je komunistički režim počinio nad
Hrvatima ostavila je veliki broj
preživjelih žrtava, svjedoka i mate-
rijalnih dokaza koji su ostali
bjelodani i početkom 21. stoljeća, te
postojanje zločina ne negiraju ni
komunističke strukture koje su u
Zločinci
samostalnoj i demokratskoj Repu-
blici Hrvatskoj uspjele tzv. tranzi-
cijom sačuvati većinu institucijske
moći. Strukture stoga zločine nastoje
samo umanjivati i relativizirati, te
suočavanje s njima usporiti i
marginalizirati.
Međutim, najveći strukturirani,
institucijski otpor i danas se u
Hrvatskoj događa kad se radi o
sagledavanju komunističkog sustava
kao totalitarnog i zločinačkog. Iako
su Rezolucije Vijeća Europe iz 1996.
i2006. godine, te odgovarajuća
iznuđena deklaracija Hrvatskog
sabora iz 2006. godine, jasno i
nedvosmisleno načelno osudile i
zločinački jugoslavenski komu-
nistički režim koji je ostavio opću
pustoš i u Hrvatskoj, ipak se u
djelovanju hrvatskih institucija te
institucijskom javnom životu vrši
uporna i sustavna rehabilitacija
zločinačkog komunističkog sustava.
To se najjasnije prepoznaje u
potpunom izbjegavanju proce-
suiranja još živih zločinaca, te još
više u izbjegavanju dekomunizacije
hrvatskog javnog života. Najstrašnija
je činjenica što se vrijednosna
preambula Ustava Republike Hrva-
tska i nadalje temelji na zločinačkom
( nedemok r a t s kom, p r o t i veu -
ropskom) sustavu, pa su sve ostale
inačice neokomunizma u Hrvatskoj
samo logična posljedica.
Stoga je posebno važno naglasiti,
kako je Bleiburška t ragedi ja
(odnosno najveći zločin jugo-
slavenskog komunističkog režima),
prema brojnim komunističkim
dokumentima, bila sustavno plani-
rana, organizacijski pripremana i
provođena. Isto je tako nedvojbeno,
da se na čelu tog zločinačkog sustava
nalazio jugoslavenski državni i
partijski vrh, na čelu s – simbolički i
stvarno – čelnom osobom Josipom
BrozomTitom.
Na taj način, suočavanje suvremenog
hrvatskog društva sa svim nazna-
čenim aspektima bleiburške tragedije
ne predstavlja samo civilizacijsko
pravo na sjećanje i obilježavanja
žrtava, nego prije svega imperativ
bez kojeg nemože biti uspješne
hrvatske budućnosti. Jer, samo će nas
istina osloboditi.
Za Vilu piše: dr. sc. Josip Jurčević