Page 25 - Vila Velebita br 16

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br.: 16 (108) - Prosinac 2008.
24
VI LA
E
L
E
B
I
T
A
O
no što identitet jednog
naroda čini jesu kultura,
jezik i vjera, upravo ono što
Zavičajna udruga „Malo Polje,
Mezinovac – Perušić“, osnovana 17.
srpnja 2008.g. u Zagrebu, Ogrizo-
vićeva 8, nastoji očuvati i promo-
virati među građanima Perušića i
svim Perušićanima rase-ljenim po
Americi, Kanadi, Australiji, Novom
Zelandu i cijeloj Europi.Idejni pro-
jekt pokretanja udruge napravljen je
sa svrhom da bi se svi Perušićani i
prija-telji Perušića mogli družiti i
surađivati kroz raznovrsne oblike
gospodarskih, kultu-rnih i sportskih
događanja.
Udaljenost od rodnih mjesta Maloga
Polja , Mezinovca i Perušića više nije
p r e p r e k a d a s e z a p o č n e s
aktivnostima pomoći stanovnicima
ovih mjesta, uglavnom starijoj
populaciji, koja njeguje upravo ono
izvorno iz Malog Polja i Mezinovca,
a to je tradicija. Ovo može osjetiti
samo onaj koji je odavde ponikao ili
prepoznao svu ljepotu pitome, ali i
divlje ličke prirode i blagost ponosnih
gorštačkih ljudi. Ovdje su ljudi
s tol jećima živjel i skromno i
njegovali svoje običaje, kojih se
uvijek sjećaju u danima čežnje u
nekimnovimdomovinama.
Tko se ne sjeća mirisa bakinog čaja
od sušenog šipka i lipe, dok voštanica
lagano titra u dugim zimskim
noćima? Ili prvog kupanja na Lici? A
toplih uštipaka iz maškara? Prepla-
vljuju me uspomene na najljepše
djetinjstvo, jer sam sve školske
praznike uvijek provodila kod bake.
Ljubav prema Lici i za Liku usadila
mi je upravo ona, moja baka Pepa,
kako bih je ja zvala, moja Calamity
Jane. Naučila me istini i da se nikada i
nikoga ne bojim, osobito vuka i
zmija, što je mene gradsko dijete
užasavalo. Cijeli život bila je i ostala
bijela udovica. Zašto se baš ovoga
sjećam? Upravo zbog moje bake.
Cijelu godinu bi naporno radila u
polju i živjela samo za vrijeme kad
bih joj dolazila. Jedini trenutak, kad
bi joj obično sjetne i zabrinute oči
zamijenila svjetlost, bio je blagdan
Svete Jelene. Tog dana, 18. kolovoza,
svi naši dragi rođaci i prijatelji
pohodili bi Malo Polje. Neka čudna
radost i ponos osjećao bi se toga dana.
I danas se sjećam svetosti tih
trenutaka.
Upravo je crkva Sv. Jelene u Malom
Polju, sagrađena 1927.g., a blago-
slovljena 18. kolovoza iste godine,
bila i ostala nukleus susretanja svih
stanovnika Malog Polja i Mezinovca,
kao i onih koji su davno iz njih otišli u
nove zemlje i na nove kontinente.
Prema podacima, koje nam je ustupio
svećenik Josip Mustač, kapela Sv.
Jelene sagrađena je, pretpostavlja se,
na ruševinama župnog stana prije
dolaska Turaka. Iznova se gradila
1927.g. na temeljima stare kapelice,
prema dostupnim nacrtima, a gradili
su je Primorci. U cijelosti su je
sagradili vlastitom donacijom stano-
vnici Malog Polja i Mezinovca,
darivajući novac i darove u naravi, te
se tako prikupio iznos od 30.000 Din
(jugoslavenskih dinara) i sav potre-
bni materijal, kao i pripremio konak
(smještaj i hrana) za graditelje iz
Primorja. Malopoljčani su bili, kako
piše tadašnji svećenik i svojevrsni
kroničar Franjo Kovačić, „vrlo
zauzeti za svoju kapelu“. Interijerom
kapele dominirao je oltar sa slikom
Svete Jelene i križom. Kameni pod
bio je prekriven tepihom, a imala je i
ormar za crkveno ruho. Spominje se i
slika sa Svetom Obitelji, ali je više
nema. Kip Isusa darovale su časne
sestre Rozalije Ugarković, a sto
kilograma teško zvono na kapeli dar
je Marka Milkovića. Stanovnici iz
Malog Polja i Mezinovca uvijek su
bili i ostali vezani uz svoju crkvicu.
Ili su kršteni ili išli na vjeronauk ili se
vjenčali ili išli na mise za umrle
mještane.
Danas crkva Sv. Jelene zjapi prazna,
devastirana i zapuštena te odaje tužnu
sliku nebrige za kulturno i sakralno
blago. Ipak, nešto se pokrenulo. Ima
nekih ljudi, ima nekih srca, ima nade
da se ponovno sretnemo jednog
blagdana i jedne Svete Jelene. U
crkvi Sv. Jelene. U Malom Polju. U
Lici. Zajedno, kao nekada davno.
Danas crkva Sv. Jelene zjapi
prazna, devastirana i zapu-
štena te odaje tužnu sliku
nebrige za kulturno i sakralno
blago.
Poziv za spas sakralne baštine
Crkva sv. Jelene Križarice, Malo polje
Za Vilu piše: Avenka Butković