Page 55 - Vila Velebita br 16

Basic HTML Version

poznamo od prije, uspijevamo se
nekako privezati. Konačno svi
stojimo na rivi i smijemo se. Ufff! ne
ponovilo se. Novozelanđanin je
nakon tri sata prozborio prvu
rečenicu. Blijed i mokar, malo
mucajući pita Milu jeli
ovako
vrijeme često? Što da mu čovjek
odgovori? Nakon dva sata sjedimo u
Restoranu Ribar, Hotela Velinac.
Uživamo u najboljoj ribi i lignjama
na Jadranu. Prije toga crni pa bijeli
rižoto. A sve počelo karpaćom iz
Velebitskog kanala. Domaći Debit
samo klizi niz grlo. I tko kaže da se
sve ovo nije isplatilo. Glavna
kuharica Kata prati izraz naših
zadovoljnih lica a direktor Stipe pazi
da nam što ne prifali. Nakon večere
brzo nas je ušutkao umor i san. Treba
se sutra vratiti do Cresa.
narodu postao Vila. Naš novo-
zelanđanin i dalje „škljoca“ I dok se
Mile i posada osvježavaju jutarnjom
kavom nešto se vani događa. "St.
Maria" se sve češće strese od vrha
jarbola do kobilice. Mile izlazi na
palubu i vidi ono što svaki kapetan
izbjegava pod svaku ci jenu.
Prolazimo ispod Paškog mosta a
more u kanalu bijelo k'o brinjska brda
kad oko Božića „zakrka snig“.
"Pero", galami Mile, "daj jednu ličku
rakiju"! Nastavlja galamiti, hrabreći
sebe i druge, "Pa dobro Ivo, što si
cijelu noć radio, jesi li gledao
Aladina" ? Svi šute. Novozelanđanin
prestao slikati. Malo gleda uskuhalo
more, malo jarbol koji se trese k'o
prut. Nema povratka, valovi veliki,
more se bijeli a mi već usred kanala.
Jedini spas je dočepati se druge
strane, što bliže Velebitu. Oni koji to
nisu uspjeli završavaju na oštrim
o
dlučili su prvog vikenda u
studenom isploviti izmatične
luke Cres. Večer prije uz
pravo bodulsko vino dogovorena je
ruta. Krajnji cilj je trebao biti vanjski
dio otoka Paga i vale u okolici
Povljane. Domaći ribari su nas
pozvali da im se pridružimo. Sve je
obećavalo dobar ulov lignji, sezona je
počela. Dok smo plovili uz obalu
Lošinja jutarnje sunce se probijalo
iznad vrhova Velebita. Slika za
pamćenje. Naš gost iz Novog
Zelanda stalno „škljoca“ Čovjek
očito nije vidio brdo veće od nanosa
pijeska na novozelandskoj plaži.
Predvečer, nakon par neuspjelih
pokušaja zaključujemo da mi nismo
ribari. Red je večeru spremiti iz
konzervi na brodu. Pero, koji odlično
kuha, ljuti se na Milu da nije napunio
skladište. Jedino čega ima je vino i
voda. Ostali smo gladni. Gladni,
malo umorni, Mile kao pravi morski
vuk donosi odluku da se nastavi
ploviti cijelu noć i da je cilj Karlobag.
Kormilo preuzima Ivo. Oko pet u
jutro prolazimo između Paga i Vira.
Sunce izlazi iznad Velebita, fasci-
nantno, to treba vidjeti. Plovimo već
drugi dan duž obale sjevernog
Jadrana a Velebit je konstanta. Stalno
u vidokrugu. Izlazak sunca iznad
Velebita vide Hrvati od Medulina u
Istri do Zadra. Nije čudo da je u
Vila Velebita / Br.: 16 (108) - Prosinac 2008.
54
VI LA
E
L
E
B
I
T
A
Mirno more "Vilo" moja
Lički "morski vuk", Mile Vranić i stalna posada jedrilice St. Maria
hridima Paga. Mnoge su podve-
lebitske obitelji izgubile najmilije
kad bi bura zapuhala. Uvijek dolazi
naglo, nikad dovoljno vremena da se
pobjegne. "St. Maria" škripi, stenje,
cvili, nema riječi kojim se to može
opisati. More se preljeva preko
kabina, svi smo mokri. Novo-
zelanđanin je blijed k'o krpa, zelen.
Nakon tri sata teške borbe, ljuljanja,
stenjanja, svi mokri i pothlađeni
osjećamo olakšanje. Vidimo spo-
menik Šimi Starčeviću u Karlobagu.
Još malo. Pred samim Karlobagom
bura kao da je malo popustila pa uz
pomoć domaćih ljudi, neke već
Za Vilu piše: Ivan Čičin