Page 7 - Vila Velebita br 16

Basic HTML Version

56
Vila Velebita / Br.: 16 (108) - Prosinac 2008.
6
bod Koreanki Hwang, pa je tako ona
povela s nepostojećim bodom. Poraz
me je odveo u repesaž, a Kyngseon
Hwang u finale. Da nije bilo ovoga,
sigurna sam, u polufinalu bih
svladala i Francuskinju Epangue i
zlato bi bilo naše. Ali, i ovo je
odlično. Najsretnija sam kad na
pobjedničkom postolju stojim s
medaljom oko vrata i slušam
hrvatsku himnu.
Moram reći da sam proputovala
svijeta, vidjela prekrasne gradove,
šetala Kineskim zidom, ali Senj je
Senj. Volim Senj, uvijek mu se
vraćam, ima ono nešto, ima dušu.
Ovdje su mi roditelji, brat, dečko,
prijatelji. Volim putovati i volim
upoznavati nove ljude. Ali, moj dom
je u Senju.
Trenutno se odmaram od Pekinga, ali
ne mirujem. Upisala sam Upravno
pravo na Veleučilištu u Gospiću
akademske 2007/2008. godine, pa
pokušavam položiti preostale ispite s
Vila: Iako ste vrlo mlada osoba,
proputovali ste dosta svjetskih
destinacija. Uspijevate li razgledati
znamenitosti ili je sve podređeno
samo natjecanju?
Vila: Kakvi su Vam planovi u vezi s
nastavkom sportske karijere?
prve godine. Sportom ću se baviti sve
dotle dok god se u tome osjećam
dobro, bolje rečeno, dok uživam.
Želja mi je završiti fakultet, ali
prepuštam vremenu da ono odluči u
kojem smjeru će ići moj profesio-
nalni život – u sportskom ili u
znanstvenom. Jednostavno, time se
ne opterećujem. Radim ono što me
veseli i što znamnajbolje.
Živim s tatom Zlatkom i mamom
Nadom u samom centru Senja. Brat
Silvije je pomorac i sad je negdje na
brodu prema Arge-ntini. Tata radi u
Hrvatskim autoce-
s tama, prošao je
cijelo ličko bojište, a
mama Nada volontira
u Biskupi j i . Moj
najveći oslonac je
mama Nada.Ona je
ponosna na svoju
Liku, jer je rođena u
Melnicama. Tata je
S e n j a n i n . Mama
odlično kuha i puno
me mazi. Sve medalje
drži uredno složene u
ugrađenoj vitrini i
brine o njima, pa je
tako jednom župnik
Sanjin Francetić, koji
nam je dolazio u
kuću, pitao moju
mamu: „A čije su to
medaljice'“ A mama
veli:“A, to, muž mi
kupio.“ „Ma nemojte,
pa to su medalje.
Čije?“ „Sandrine, a
čije bi bile?!“ „Aha, a
što bi vi, Nado, da ona
jednog dana postane
svjetska prvakinja?“
pita župnik Francetić
mamu. „Ona će to biti kao i ja –
nikada.“ Tad sam imala petnaestak
godina. Uglavnom, Senjani su sretni
što se Senj sada često čuje, jer
nekada, ne tako davno, nije baš bilo
popularno biti iz Senja, usprkos
slavnoj prošlosti. Kad me vide
Senjani, kažu u šali: „Uuuuu, tebe se
Vila: Kako obitelj proživljava vaše
uspjehe i neuspjehe? Kakve su
reakcije u Senju poslije Pekinga na
slavnu sugrađanku?
trebamo čuvati, nije se s tobom za
šaliti“ govori ova krhka i senzibilna
djevojka, unatoč svojih 177 cm
visine i 65 kg težine.
Ono malo vremena što mi ostane
provodim sa svoj im dečkom
Milanom i prijateljima. Milan živi i
radi u Senju. Volimo more i
nastojimo biti što više skupa u Senju,
jer nam odvojenost dosta teško pada.
Za hobbyje t renutno nemam
vremena, pa tako i ne znam što bih
voljela raditi. Ima vremena da
otkrijem u budućnosti, kad se
prestanem baviti aktivno taekwa-
ndoom.
Živite sportski i ne idite u kafiće.
Ciljevi se postižu samo radom i
upornošću. Ja to dobro znam.
Vila: Kako provodite slobodno
vrijeme?
Vila: Imate li poruku u stilu „mladi za
mlade“?
Sandra sa našom novinarkom Avenkom Butković
Za Vilu piše: Avenka Butković
VI LA
E
L
E
B
I
T
A