Page 11 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

VI LA
E
L
E
B
I
T
A
Vila Velebita / Br. 17 (109) - Travanj, 2009.
10
pritiscima i progonima u staroj
Jugoslaviji, jer su bili poznati po
svojoj borbi za prava hrvatskoga
naroda. Moji su stričevi zbog takvog
angažmana bili suđeni i osuđeni na
višegodišnji zatvor, te su kaznu
služili u zatvorima po cijeloj tada-
šnjoj Jugoslaviji. U našoj kući su
žandarske premetačine bile gotovo
svakodnevna zbog mogućih skrive-
nih letaka ili oružja. Sve ovo unosilo
je strah i nemir među ukućane.
Velečasni Nikola Mašić često je
dolazio u našu kuću, te mi je skretao
pažnju na pravilni izgovor hrva-
tskoga jezika. Primjerice, ne putujem
za Zagreb, nego pravilno glasi
putujem u Zagreb; nije mi zima, već
hladno mi je, jer zima je godišnje
doba, i tako redom.
Bila sam članica Marijine kongre-
gacije, koju je predvodio upravo
velečasni Mašić. Tada dolazi tegobna
1945.g.. Moja majka i teta s nama
djecom krenule su na Križni put
preko Velebita u Sloveniju, jer smo
bježali pred nadolazećom partiza-
nskom vojskom. Pješačenje je bilo
vrlo teško i mučno. U nekom malom
mjestu na hrvatsko-slovenskoj
granici smjestili su nas u zapušteni
dvorac o kojem je brigu vodila
kućepaziteljica. Budući su ljudi bili
umorni i gladni, jedan čovjek iz
zbjega ukrao je zeca, te ga s kožom
skuhao u kazanu. Nastala je uzbuna
zbog „zajčeka“, ali kradljivac nije
pronađen. Ne moram ni kazati da
meso i juha nisu baš bili po guštu.
Tako su se ispreplitali tragične s
komičnim epizodama. Nakon izvje-
snog vremena vratili smo se „cipel-
cugom“ u Gospić. Mi smo ostali bez
rodne kuće i svog bogatstva kojeg
smo stvorili i imali, jer nam je to
tadašnja vlast oduzela. To je
nezaboravni dio mojega života i
naravno da je ostavio duboki trag na
mojoj duši.
Čovjek je emotivno biće. Ima svoj
duhovni i emotivni život. Sve duboko
doživljava i proživljava. Borbe i
napetosti, koje se javljaju u raznim
situacijama, ispunjavaju žeđ za
ljubavlju i razumijevanju drugih
osoba, osobito u teškim stanjima.
Unatoč teškoćama, i danas osjetim
nostalgiju za prošlim vremenima.
Kad se otac vratio iz Amerike
1948.g., pa sve do njegove smrti
1967.g., živjela sam s njim. Bio je
narušenoga zdravlja i to je utjecalo
dobrim dijelom i na kvalitetu njegova
života kasnije. Poslije očeve smrti
živjela sam s majkom i dosta mlađom
sestrom Mirjanom. Majka mi je
oboljela, pa sam se cijelo vrijeme
morala brinuti o njoj, jer joj je bila
potrebna posebna pažnja i njega. I
sestra Mirjana se u međuvremenu
Vila:
ž
ž
ć
č
Kako ste kao obitelj nastavili
ivjeti nakon slijeda ivotnih neda a i
tragi nih okolnosti?
razboljela, pa sam i o njoj vodila
brigu. Radila je u osnovnoj školi
„August Šenoa“ u Zagrebu kao
učiteljica. Nastojala sam uskladiti
svoj pedagoški rad s obvezama u
obitelji. U tim trenucima imala sam
podršku prijatelja, posebno bih
istaknula obitelj dr. Vrkljana i obitelj
Kosović u Zagrebu. U razmaku od
pet mjeseci umrle su mi majka Ana i
sestra Mirjana. Poslije toga, u
nastojanju da prebrodim bol i
samoću, okrenula sam novi smjer
kako bih ponovno dobila smisao, a on
je u pomaganju potrebitima. Mogu
reći da je moj život u potpunosti
ispunjen.
Svaki grad, pa tako i naš, govori o
filozofiji grada, o stanju svijesti o
samome gradu. To se očituje prema
kulturi života, prema povijesnoj
baštini, hrvatskim mučenicima za
krst časni i slobodu zlatnu, prema
velikanima duha, poznatim političa-
rima i vođama naroda, znanstve-
nicima, književnicima, Crkvi, odgoju
i obrazovanju mladih. Istodobno,
prema devijacijama i porocima koji
sve više uzimaju maha. Slobodno bi
se moglo reći da, unatoč naporima
organizatora kulturnih manifestacija,
odaziv građana nije za pohvalu.
Primijetila sam da u prilog tome
svakako idu razne filmske sapunice,
Vila:
đ
ć
ć
Kakvo je Vaše vi enje budu e
vizure Gospi a?
Nastavnički zbor u Gospiću 1965.
Por tret 1964.