Page 14 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
http://www.vila-velebita.hr
13
zahtjevnom gospodarstvu.Bila je
brižna majka, koja me je poticala na
marljivo učenje i lijepo ponašanje u
školi. U četvrtom razredu pučke
škole dobila sam na kraju školske
godine nagradu od sto dinara za
odličan uspjeh. Tada mi je did rekao
da novac dam u njegovu štednu
kasicu. Nato mi je baka rekla da te
dinare više neću niti vidjeti, jer did
jako pazi kamo dinari odlaze. To je
bilo za mene jedno jako razoča-
ravajuće iskustvo. Živo se sjećam igri
na Staroj placi, gdje su bile posta-
vljene barake na kotačićima, zapravo
male trgovine opancima, koja su u
nama djeci budile znatiželju. U
dvorištu postolara Tomiše priređivali
smo predstave. Tomiša je bio vrlo
profinjen čovjek, koji je s dubokim
naklonom pozdravljao sugrađane s
„kistihand“.
Na ovo, gotovo idilično djetinjstvo,
sjenu su bacala burna politička i
povijesna previranja. Naime, obitelj
moga dida bila je izložena političkim
pritiscima i progonima u staroj
Jugoslaviji, jer su bili poznati po
svojoj borbi za prava hrvatskoga
naroda. Moji su stričevi zbog takvog
angažmana bili suđeni i osuđeni na
višegodišnji zatvor, te su kaznu
služili u zatvorima po cijeloj tada-
šnjoj Jugoslaviji. U našoj kući su
žandarske premetačine bile gotovo
svakodnevna zbog mogućih skrive-
nih letaka ili oružja. Sve ovo unosilo
je strah i nemir među ukućane.
Velečasni Nikola Mašić često je
dolazio u našu kuću, te mi je skretao
pažnju na pravilni izgovor hrva-
tskoga jezika. Primjerice, ne putujem
za Zagreb, nego pravilno glasi
putujem u Zagreb; nije mi zima, već
hladno mi je, jer zima je godišnje
doba, i tako redom.
Bila sam članica Marijine kongre-
gacije, koju je predvodio upravo
velečasni Mašić. Tada dolazi tegobna
1945.g.. Moja majka i teta s nama
djecom krenule su na Križni put
preko Velebita u Sloveniju, jer smo
bježali pred nadolazećom partiza-
nskom vojskom. Pješačenje je bilo
vrlo teško i mučno. U nekom malom
mjestu na hrvatsko-slovenskoj
granici smjestili su nas u zapušteni
dvorac o kojem je brigu vodila
kućepaziteljica. Budući su ljudi bili
umorni i gladni, jedan čovjek iz
zbjega ukrao je zeca, te ga s kožom
skuhao u kazanu. Nastala je uzbuna
zbog „zajčeka“, ali kradljivac nije
pronađen. Ne moram ni kazati da
meso i juha nisu baš bili po guštu.
Tako su se ispreplitali tragične s
komičnim epizodama. Nakon izvje-
snog vremena vratili smo se „cipel-
cugom“ u Gospić. Mi smo ostali bez
rodne kuće i svog bogatstva kojeg
Za Vilu piše: Avenka Butković
U
gospićkoj katedrali
Navještenja BDM 2.
travnja u 18.30, popAnte
Luketić služio je svetu misu u
povodu četvrte obljetnice smrti
sluge Božjega Ivana Pavla II.
Nakon mise đakon Marinko
Miličević predvodio je klanjanje
pred Presvet im Ol tarskim
Sakramentom u spomen na
blagopokojnog Papu, a na
nakanu za njegovu što skoriju
beatifikaciju i kanonizaciju.
Redovi to t jedno klanjanje
četvrtkom večer u gospićkoj
katedrali započeli smo na poziv
bl agopokojnog Pape uoč i
o d r ž a v a n j a S v j e t s k o g
euharistijskog kongresa od 10. do
17. listopada 2004. u Meksiku.
Sinoć smo klanjanje održali uz
molitve koje je izricao Papa u
svojimmnogobrojnim duhovnim
nagovorima moleći za mir,
obitelji, supružnike, rođenje
nerođenih, oprost… Zahvalili
smo Bogu koji nam je preko
blagopokojnog Pape podario
mnogo lijepih i nezaboravnih
susreta poput njegovih pet
hodočašća u zemlju Hrvata,
uzdigao na čast oltara više naših
svetaca i blaženika, a kao
gospićki župljani posebno smo
zahvalni što je Ivan Pavao II.
prije devet godina odredio
Gospić za sjedište najmlađe
hrvatske biskupije i župnu crkvu
proglasio katedralom.