Page 20 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
http://www.vila-velebita.hr
19
R
ođen sam 2 6.05.192 6.godine
u Podlapači u našoj Lici.
Otac mi je Josip, a majka
Roža rođena Perković. Imao sam 3
brata i 4 sestre. Žive su još 2 sestre, 1
brat i ja. U mojoj Podlapači sam bio
do 1943. godine. U školu nisam
nikako išao. Od 1943. godine sam
prisilno mobiliziran u Hrvatsku
vojsku. Od 1943 – 1945 živjeli su
moji roditelji u Podoštri kod Gospića,
a ja sam upravo iz Podoštre otišao u
vojsku. Podlapača je prije rata bila
općina, imala je crkvu katoličku, 2
trgovine, 1 mlin na ugalj (Jotanov).
Taj mlin su u ratu partizani rastavili i
razvukli. Trgovac u jednoj trgovini se
zvao Jakov. On se iselio u ratu u
Osijek, a radio je kao skladištar u
plinari, danas je tamo policijska
uprava, kod autobusnog kolodvora.
U Hrva t sko j vo j sc i sam od
1943.godine u 31. bojnoj III satnija,
bojnu je vodio Hajdinović, a kasnije
Franjo Sudar. Komandir satnije je bio
naš Ličanin Smolčić. Rat smo vodili
od Gračaca do plitvičkih jezera. Bio
sam nišandžija na puško-mitraljezu,
češka zbrojovka što sto su nijemci
zarobili s kojima smo surađivali. Ja
sam jedini vojnik koji je bio iz
Podlapače. 1944. godine zarobili smo
skladište oružja u Šibuljanima kod
Karlobaga u koje je engleski brod
d o v e z a o o r u ž j e , v e ć i n o m
automatsko. Mi iz 31 bojne i 32
zarobili smo to skladište sami bez
pomoći nijemaca. Bilo je toliko
oružja da nismo mogli nositi pa smo
ga razbacali. To skladište zarobili
smo jer su nam neki seljaci dojavili o
prispjeću broda. Oružje smo osta-
vljali u Karlobagu za prijevoz dalje
do našeg skladišta u Gospiću.
Zanimljivo, u metku smo surađivali s
četnicima gdje su nam dojavljivali o
položaju partizana. Kondant četnika
se zvao Gavro Šikić. Kraj rata
dočekao sam u Senju u svojoj bojnoj.
Partizani su navalili sa vratnika, a nas
15 se nakon borbe razbježalo prema
velebitu, bilo nas je iz više satnija,
putom prema Velebitu skupilo nas se
još pa nas je bilo oko 40 od ostalih
smo se odvojili, neki Perković, Ivo
Paun i ja i krenuli prema Podlapači. U
mom selu nas smo se trojica krili po
šumi možda 15-2 0 dana, izdao nas je
neki Peraš iz Čoraka koji je znao za
nas, partizani su sve po zarobljavanju
odmah ubijali. Ivo Paun je otišao
kući, tamo su ga zarobili, sudili te je
dobio 5 godina. Seljaci su nam
pomogli da dobijemo objave (papir
da se smijemo kretati). Moj prijatelj
Perković je otišao za Slavoniju, a ja
sam ostao u Podlapači. Pravio sam
legitimaciju tako da sam iz šume išao
u Gospić slikati se, kasnije sam tetku
poslao po slike jer je ona živjela u
Gospiću, a da ja ne budem sumnjiv.
Moja majka je digla legitimaciju
napravljenu na svoje ime, a ja sam od
Roža postao Boža jer sam dopisao
jednu kvačicu. Moram reći da žig sa
srpom nije udaren srećom preko slike
pa je žig na papiru ostavljen, a
majčinu sliku sam zamijenio svojom.
1943. u istom danu partizani su mi
ubili oca i strica. Amati mi je umrla u
Slavoniji u Belišću oko 1968.godine.
Putničkim vlakom pod tuđim
imenom idem iz Perušića preko
Zagreba u Vođince kod Vinkovaca
kod strine i bratića. UVođincima sam
izašao s vlaka i išao pješke u
Retkovce da se zaposlim kod bratića
pa me put odnio u Baranju u Kneževe
Vinograde. To je bila pogranična
zona pa sam kasnije napravio i
pograničnu legitimaciju.
Potom odlazim u Brezik kod Našica
Mijo Matanić
Moj put
istina
i život
Od Podlapače do starosti