Page 28 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
http://www.vila-velebita.hr
27
crkvama, a drugi da je ona u funkciji
afirmacije katolištva nasuprot od
pravoslavlju, pokazuje da ona nosi
poruku mira i pomirenja. Već na
početku rada na projektu rekao sam
da ćemo svim silama nastojati da se
ondje i u cijeloj Hrvatskoj uspostave
takvi odnosi da nitko više ne treba
bježati od svoga susjeda, kao što je
bio slučaj i u najnovijoj našoj
povijesti. I tu možemo dosta naučiti
od prošlosti. Što više poniremo u
svoju prošlost to se bolje očituje naše
kršćansko zajedništvo. Već sama
ideja projekta postavlja svakome isto
vjerničko i ljudsko mjerilo: onaj je
veći koji je na ovim našim prostorima
više znao podnijeti za drugoga i
žrtvovati se za druge. Nećemo ovdje
veličati one koji su se nametnuli
drugima, nadjačali ih i pobijedili,
nego one koji su ponijeli svoj križ za
druge.
Kada se slijedi ta poruka još se lakše
može shvatiti kako su bili u zabludi
oni koji su sve skupa željeli svesti na
pitanje arhitektonskih struktura i
formi.
Koja je svrha gradnje još jedne crkve.
Nije li nam ondje bila dovoljna župna
crkva koja je u Udbini u drugom
svjetskom ratu spaljena a nakon toga
porušena da bi oslobodila prostor za
hotel.
Memorijalni vid bit će jako naglašen,
ali nije li naša suvremena arhitektura
mogla dati još bolji arhitektonski i
umjetnički izričaj jednom nacio-
nalnomprojektu?
Ovo nije tek jedna od crkava, ovo je
nacionalno svetište na čast svima
onima koji su se na ovim prostorima
borili za svoju subraću do krajnjih
konsekvenicija: do vlastite smrti.
Znati cijeniti takve ljude znači
izgrađivati u društvu ispravnu
vrjednosnu ljestvicu u svakom
čovjeku Ono što je bilo zatrpavano,
sada izranja i to tako da odražava tlo
na kojemu niče i raste. U razgovoru s
ljudima u domovini i inozemstvu
osjetio sam kao im je ta misao bitni
dio tog nacionalnog projekta.
Građevina je po svojim oblicima
treba izraziti i stalno svjedočiti.
Iako sam u Rimu imao priliku slušati
svjetski poznate povjesničare
umjetnosti a i sam sam više godina
predavao povijest umjetnosti, nisam
smatrao da je dovoljno da uzmemo
jednoga projektanta i da vodimo
zajedno stvar do kraja. U Gospiću i
Udbini organizirali smo u okviru tzv.
„Gospićkih razgovora" sastanke
raznih struka: teologa, kipara, slikara,
vizonara. Pred svaku od tih skupina
stavljana je prvenstveno gore rečena
ideja kojoj je trebala naći najbolji
izraz u obliku gradnje na Udbini uz
Krbavsko polje. Prihvaćanjem
idejnog rješenja jednog autora, ostalo
je bilo još dosta prostora za
obogaćivanje i „preciznije" umje-
tničko izražavanje. Nakon što je
došlo do napuštanja prvog projekta,
neki „iz struke" ne samo da nisu
željeli projekt pratiti dalje nego su ga
ometali. Uz to su i druge pozivali da
im se pridruže. Iako su i dalje
uključeni vrsni stručnjaci, moguće je
da će se izostanak još aktivnije
pratnje stručnjaka loše odraziti na
konačni rezultat. Danas se ljude može
lako zastraši t i . Tako su bi lo
prestrašeni umjetnici i arhitekti. Nisu
se smjeli uključiti. Trebalo je imati
snage i hrabrosti da taj strah ne zarazi
inicijatora i investitora. Ni u jednom
času nismo ostali bez potpore
uglednih i stručnih pojedinaca.
Nismo ih željeli izlagati medijsko
stampedu. Zahvaljujemo im na
podršci koja nam je omogućila da
mirno idemo prema realizaciji iste
one ideje koja je bila i na početku
projekta. Nju projekt po kojemu sada
gradimo veoma jasno izražava.
Već se naziru prepoznatljivi elementi