Page 52 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
http://www.vila-velebita.hr
51
Kulen Vakufu naređuje da se sve
izbjeglice (prognanici) iz Kulen
Vakufa premjeste u Bihać, što je i
učinjeno. Oko 3.000 prognanika
(žene, djeca, stari i iznemogli) s nešto
naoružane pratnje krenulo je 19.
kolovoza na 50 km dug put do Bihaća
i sretno stiglo na odredište, gdje su
prihvaćeni i razmješteni u Bihaću i po
prigradskim naseljima. Iz Bihaća je
ovaj jadni i bez svega ostao narod
planski preseljen po Hrvatskoj:
Slavonija, Srijem, a ponajviše u
SjevernuHrvatsku oko Bjelovara.”
Prema kazivanju Franjke Knežević
(1914.-2 008.) u Bihaću su ostali oko
dva tjedna, zatim su premješteni u
Novu Gradišku gdje su bili oko tri
tjedna, a zatim u Vinkovce. Obitelji
braće Ilije i Dane Kneževića,
početkom listopada, rasporedom su
raspoređene uOtok, obitelj Miljković
u Privlaku itd.
Odlukom poslijeratnih vlasti done-
sena je odluka da se prognane obitelji
mogu vratiti na svoja ognjišta. Moj
djed Dane Knežević u međuvremenu
se zaposlio na željeznici i ostao je s
obitelji u Otoku, a njegov brat Ilija se
s obitelji (osim kćeri Bojke koja je
ostala sa stričevom obitelji u Otoku)
1948. godine vratio u Liku. Pri
povratku slika je bila više nego tužna.
Kuća je bila do temelja razrušena, a
imanje opustošeno. Prije rata obitelj
Knežević je u Lici imala vrlo
kvalitetno izgrađenu kuću. Budući da
je moj pradjed Ivan, imenjak moga
oca, poginuo kao rudarski radnik u
SAD-u obitelj je dobila odštetu od
koje se mogla sagraditi “dobra” kuća.
Po okove za kuću su išli u Zagreb. To
je u ono vrijeme nešto značilo. Ilija
Knežević, po povratku u Liku,
obnovio je obiteljsku kuću, ali to više
nije nikada bila onako kvalitetno
izgrađena kuća kakva je bila prije
njihovog progona s kućnog ognjišta.
Vezano za odlazak u SAD, baka mi je
kazivala: “U Ameriku nije mogao
otići onaj tko nije znao naopako
čitati”. Naime, to je bio jedan od
načina testiranja. Ispitanik bi dobio
tekst koji treba naopako okrenut
pročitati i tko ga tako zna pročitati
ima šanse dobiti “prođu” zaAmeriku.
Kada se djedov brat Ilija (po nadimku
Lila) vratio u Liku našao je razrušenu
kuću i opustošeno obiteljsko gospo-
darstvo. Da bi opstao na tim
pros tor ima morao je šut jet i .
Spašavala ga je njegova blaga narav.
Moj djed Dane je bio tempera-
mentniji pa je jednom zgodom kada
je posjetio brata, jednom bivšem (za
vrijeme dok je djed živio u Lici)
susjedu srpske nacionalnosti koji je
gradio kuću na parceli (u tzv. “Jurića
ogradi”) koja je pripadala prognanoj
hrvatskoj obitelji (koja se nije vratila
u Liku) rekao: “Kako ti tu gradiš
kuću, a taj čovjek (misleći na Jurića
čija je obitelj također prognana iz
Like) je živ i zdrav i to je njegovo, na
kraju karajeva”. Ovaj se samo
oglušio kao da ga nije čuo. Nekoliko
puta sam i ja kao dijete bio u Lici na
djedovini kod tatinog strica Ilije. Moj
otac je kao školarac svake godine
školske praznike provodio u Lici kod
strica. Volio sam i ja tamo otići dok
smo imali kod koga boraviti. Već više
od dvadeset godina tatini stric i strina
nisu živi, a djeca su im se “širom”
razišli pa nemamo kod koga otići.
Otac i ja smo, osim Boričevca, istog
dana posjetili i Oraovac (prijašnjeg
naziva Oravac) gdje se na predjelu
koji se naziva Zalužje nalazi kuća
obitelji Knežević u kojoj od 1985.
godine nitko ne živi. Kuća je bila
udaljena dvadesetak metara od šume.
“Zub vremena” je učinio svoje tako
da se rubni dio šume proširio na
dvorište i voćnjak (tzv. voćar) iza
kuće. U posjed, u neposrednoj blizini
kuće, uključeno je i oko 17
katastarskih jutara zemlje. Slika je
tužna kada to čovjek sada vidi, ali
srce, osim od tuge, zaigra i od sreće
jer kroz glavu prostruje sve lijepe
slike prisjećajući se vremena kada
smo tamo odlazili i kada je sve to bilo
“živo”. Fotografija 5. prikazuje
sadašnje stanje prethodno opisanog.
Kao djetetu mi je tamo bilo prelijepo,
priroda je prekrasna, a o ratnim
strahotama mi nitko (tada) nije
pričao. Gledajući iz ove perspektive-
vjerojatno je i bolje tako.
Dalje navedenim slikovno-shema-
tskim prikazom navedeni su Dane i
Franjka Knežević sa sinovima,
unučadi i praunučadi, koji svi
zajedno, zahvaljujući baki (prabaki) i
djedu (pradjedu) “vuku” ličke
korijene koje su oni zbog ratnih
nedaća tijekom Drugog svjetskog
rata prenijeli iz Like u Otok u istočnoj
Slavoniji. Iz prikaza se može
zaključiti da je, od sinova Dane i
Franjke, jedino sin Nikola rođen u
Lici, 1936. godine, a umro je 2 000.
godine u Vinkovcima. Po prirodi je
bio samozatajan, a na odgovorne
dužnosti, koje je obavljao za vrijeme
svoga radnog vijeka, bio je biran,
prije svega, zbog svoga poštenja i
visoke razine stručnosti u poslu.