Page 61 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

VI LA
E
L
E
B
I
T
A
Vila Velebita / Br. 17 (109) - Travanj, 2009.
60
Piše: prof. Luka Maršić
Piše: prof. Luka Maršić
Č
ovjek je po svojoj prirodi
političko biće. Jasno ta teza se
ne smije shvatiti ni u novo-
vjekovnom niti uopće u današnjem
smislu jer je puno dublja i svestranija.
Čovjek je jedino živo biće koje ima
um i govor. Kada bismo rekli da je
samo umno ili samo govorno izgubio
bi se puni smisao Aristotelove
odredbe u kojoj ne smijemo ispustiti
ni ono „jedino“. Naime, postoje i
druga bića koja žive društveno i koja
razaznaju svoje potrebe, ali jedino se
govorommože izreći nešto korisno ili
štetno, a tako stvarati mogućnosti za
pravedno i nepravedno. Za razliku od
tih drugih živih bića mi smo
komunikacijom, emocijama, dru-
štvenim ugovorom, moralnim
principima razvili svoju komu-
nikaciju na jednoj višoj razini, a
preko tih atributa smo u stanju u
nekom društvu stvoriti poziciju za
dominaciju u odnosu na nekoga koji
je u slabijoj poziciji ostvarivanja
svojih potreba i prava. Kroz ove
procese već možemo osjet i t i
dimenziju politike koja ne počiva na
segmentu dogovorenog ili na
segmentu propisanih, odnosno
stečenih prava i običajnih pravila.
U političkoj zajednici u kojoj se
čovjek realizira i u kojoj respektira
običajnost i zakone, postoje određena
pravila prema kojima se ponašaju
akteri političke i društvene scene,
gdje pritom ne- pokušavaju ostati u
granicama nekih dozvoljenih i
zadanih normi . U današnjem
semantički politički organiziranom
društvu verbalna je dimenzija,
osobito kroz medije, zamijenila sve
one stvarne odnose koje smo nazivali
praktičnim dijelom života u zaje-
dnici. S pravom možemo reći da je
društvo ušlo u » verbalni delikt».
Pojedinac danas ima pravo glasa, ima
pravo na informaciju koja mu je
dostupna u svakom trenutku i
svjedok je maksimalne transpa-
rentnosti vremena i prostora koji mu
više ne mogu poslužiti kao utočište,
čovjek zapada postaje plutajuće
sredstvo osvajanja kroz upitan svijet
nametnutih vrijednosti. Granice,
jezici, kulturne razlike sve su mino-
rnije, postojeće države postaju servisi
za neku drugu veliku mega državu,
državu profita i dominacije.Zato nam
se nameće legitimno pitanje da li je
čovjeku, (narodima) pored svega
toga gore izrečenog potrebno da se
udružuju i da svoju političku volju,
dio svog suvereniteta, prenese na
nekog drugog, imaginarnog , ili
suprotno da država ostane u okvirima
nacionalnog, tradicionalnog kultu-
rno-običajnog korpusa kojemu taj
pojedinac(narod) pripada i ostvaruje
svoj smisao u slobodnoj, tržnoj
komunikaciji s drugim jednakim sebi
u pravima i mogućnostima. Također
otvara se pitanje pojma pravedno i
nepravedno, te da li ga treba
izražavati ne nužno samo kroz
jezičnu dimenziju(pisani zakoni),
odnosno kroz psihološke i marke-
tinške normative dovoditi pojedinca,
grupe, narod u možebitnu zabludu,
koja će se realizirati kroz realnu
provedbu interesa dominantne
političke, odnosno, gospodarske
skupine (elite).
Materijalna dimenzija, odnosno ta
niža moć željenja prema stva-rima
(dobrima) postala je danas sredstvo
kompenzacije i osnovni pokretač
duha zapadne ideologije. Sam čovjek
je po prirodi sklon jeftinom i
nejasnom promišljanju stvari, a oni
stratezi koji vode politiku i kreiraju
društvenu atmosferu to odlično
poznaju. U Europskom društvu došlo
je do jakog intelektualnog raslo-
javanja zbog potenciranog plasiranja
polu- informaci ja i sumnj ivih
moralnih vrijednosti iz kojih se kao
posljedica potenciraju niže razine
uma koji proizvodi upitne forme
morala i zakona. Čovjek vladajući
polu istinama i polu informacijama je
uvjeren da vlada informacijama, i na
taj način stvara krivu sliku i o sebi i o
društvu u kojem živi. Zna onoliko
koliko zna da bi napravio ili kupio
ono što se od njega očekuje (hlače,
majica, komad zemlje). Kada se
čovjeka ekonomski uništi i oslabi
onda od njega nije problem napraviti
ono što želimo. Čovjek na neki način
postaje rob same zablude koju je ne
svojom čistom voljom pretvorio u
istinu, odnosnu u parole po kojima
živi. Takav čovjek, narod spreman je
za stvaranje krivih poteza u smislu
svoje realizacije u budućnosti.
Država je zbiljnost konkretne
slobode, a konkretna sloboda sastoji
se u tome da osobna pojedinačnost i
njeni posebni interes (jezik, kultura,
moć, gospodarstvo, politika, po-
vijest…) isto tako imaju svoj potpuni
razvoj i priznanje svog prava u
sistemu obitelji i građanskog društva
u državi koja već postoji, čemu druga
država posebice kad se zna da smo iz
povijesti naučili da sva ta udruživanja
ne spojivog po bilo kojoj osnovi
završavaju loše. U samom društvu
postoji razina kada se subjektivna
sloboda tj. duh preklapa s općim, ali
uz određena ograničenja ta ograni-
čenja vrlo su često povezani sa
granicama koje postavlja samo
društvo (država).
Takvi principi vrijede i na nivou same
države. Idemo iz jedne dimenzije
duha u drugu, a u nekim stvarima
ćemo se preklapati i postojat će
određena ograničenja. Upravo u tim
ograničenjima leži naša slabost jer
imamo pravila koja su nam zadana s
druge strane, mi ih nismo sami zadali
ni prihvatili. A onaj tko ih zadaje,
radi i stvara pravila za svoj vlastite
interese, stvarajući tako nepravedne
države.
Nesavršene države su one kojima je
ideja države još skrivena i gdje njena
Kud pl vimo?