Page 62 - Vila Velebita br 17

Basic HTML Version

ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
http://www.vila-velebita.hr
61
posebna određenja nisu došla do
slobodne samostalnosti. U državama
klasične starine svakako se već nalazi
općenitost, ali partikularitet još nije
bio odriješen i oslobođen za opće-
nitost. Europska unija je nesavršena
država jer se nije uspjela zaokružiti u
svome identitetu te nema svoje
definitivne granice, njena je strategija
u procesu evolucijskog definiranja.
Ona je u ekstenziji, ima čvrsta pravila
igre, ali ta imaginarna država nije
definirala sebe u odnosu prema
unutra. Ona se definirala prema van, a
njena unutrašnja nedorečenost
predstavlja dugoročno potencijalnu
krizu na nivou identiteta pojedinih
zajednica, posebice u kriznim
ekonomskim i političkim situ-
acijama.
Europa za sad nema svoj ustav, sebi
nije odredila pravila, ali odredila ih je
onima koji bi trebali ući u takvu polu
definiranu zajednicu, prema onima
koji nemaju moć.
U ovoj tranzicijskoj fazi, politika kao
nositelj vodeće ideje i duha priprema
zemlju za ulazak u EU, kako bi se
zaštitili od ne-pravednosti ili»
suviška pravednosti». No, mi smo po
nekim procjenama već do sada i prije
nego što smo ušli u Europu izgubili
naš apstraktni teritorij jer su nam
banke većinom u vlasništvu stranaca.
Njima upravlja strani menadžment s
hrvatskim novcima i vrijednostima.
To je taj univerzalni razorni
globalistički duh koji briše sve
suptilne nijanse te uzima kroz
imovinu našu budućnost i snagu,
slobodu o odlučivanju.. Već tu se vidi
da je Hrvatska u Europu ušla kao
neravnopravna jer stranac od početka
kontrolira naše vrijednosti, iako mi i
dalje realno imamo svoju zemlju.
Legitimna je želja da se želi ući u
Europu, ali je pitanje na koji način.
Mi već jesmo ta Europa. Pripadamo
istoj kulturološkoj, kršćanskoj,
emocionalnoj i povijesnoj tradiciji
kao i Europa. Osjećamo se kao
Europljani .
Zašto je Hrvatskoj potrebno da se
ujedinjuje, ako već postoji država u
kojoj je sve regulirano. Zašto ići na
jedan viši stupanj ujedinjenja, u jedan
politički, ekonomski, globalno-
svjetski ugovor i dogovor i zašto se
podvrgavati nužno svim europskim
pravilima, posebice kad smo u
inferiornijom položaju po svim
točkama prilagodbe našeg zakonskog
ustroja .
U čemu je bit države na čemu ona
opstoji? Koje su to poluge koje
državu čine državom? Dakle, treba
promišljati, pitati se javno o tome,da
li je svaka država koja ulazi u neku
novu zajednicu uređena na
principima pozitivnog (dogovornog)
prava, na principima zakona i
običajnosti koji sačinjava sam duh
n e k o g a n a r o d a i d a j e mu
prepoznatljivost, raznolikost, kultu-
rni identitet. Da li je država koja ulazi
u takav odnos, a koja je ekonomski
slabija i politički nemoćnija u
ar t ikulaci j i svoj ih interesa u
novonastaloj zajednici, spremna
staviti svoje resurse u upitne
mogućnosti za realizaciju svojih
potreba i zaštitu svojih prava i
interesa.
U EU imamo jednu vrstu preusmje-
ravanja apsolutnog duha koji se
događao i kroz povijest i ne događa se
ništa drastično što povijest nije
opisala, a razlog je taj da bi se oni koji
dolaze i koji imaju moć, mogli na što
lakši način uhljebiti, uspostaviti
svoju moć i to iskoristiti. Tako će
samo pojedinci, a ne narod u cjelini
biti uspješni u tome.
John Rawls kaže da svaki pojedinac u
društvu mora imati početnu poziciju
jednaku nuli(isti start). Ako ta pool
position nije jednaka nuli riječ je o
diskriminaciji na nivou pojedinca i
grupe. Kod nas ona već postoji jer mi
idemo na pregovore u Bruxelles. Mi
kao narod smo kroz povijest imali
olabavljenu, omršavljenu državnost
koja je bila indirektna i slomljena
imamo pravo na sumnju i skepsu da
to neće dobro izgledati za naše
građane. To neće završiti, možda,
dobro u smislu nacionalne dimenzije,
nacionalnoga duha. U jednoj
određenoj fazi tog razvoja ekono-
mski, politički i pravno ćemo
napredovati, ali nismo uvjereni da ne
bismo mogli napredovati i bez njih.
Zašto mi sami ne napravimo neke
stvari koje možemo očekivati od
sebe, a ne da to radimo po nekom
diktatu dirigiranim izvana, te u
samom startu slabimo svoje pozicije,
žureći , nepromi š l jeno. Treba
izgraditi stavove u kojima se jasno
pokazuje intencija da mi imamo
potrebu biti uređena zemlja ne ovisno
o prilagodbama koje su nužne da bi
ušli u EU.
Danas se nalazimo, kako sam
naglasio u ranijim svojim tekstovima,
negdje pred vratima Europe, u fazi
smo usklađivanja svih propisa i
zakona sa zakonodavstvom EU i taj
posao odrađuju pregovarački timovi.
No, stvarnu informaciju o tome do
kuda su ti pregovori došli, kakvi
dokumenti se potpisuju, mi nemamo.
Upravo su nam te informacije nužne i
potrebne za svakodnevni život,
potrebne su nam da bismo mogli
ostvariti svoj smisao kroz sve
dimenzije društva i države. Poneke
informacije dostupne su na službe-
nim internet stranicama prego-
varačkog tima, ali one su većini
stanovništva nedostupne. Dakle,
vidimo da postoje ciljane grupe i
pitamo se zašto samo one imaju pravo
i mogućnost da dobiju informaciju
koja je bitna za osobno i grupno
prestrukturiranje.
Hrvatska je na putu ulaska u EU i na
tom putu ona se kroz određene
zakone i propise ujednačava s tom
zadanom Europom. Hrvati , mali po
brojnosti, te specifičan (povijest,
jezik, tradicija) narod neće moći
jednostavno ostvariti svoj interes ili
biti u harmoničnim odnosima npr. s
Francuzima ili Britancima, jer mi,
kao brojčano mali, gospodarski,
tehnološki inferiorni nećemo moći
lako i lagano štititi svoje interese i
ravnopravno graditi tu novu Europu,
te ćemo teško nametnuti svoje ideje
(proizvode) i zaštititi ona prava koja
su do sada bila neupitna.
Hrvatska izjednačava svoje zakone
sa zakonima EU, ali prije zakona
postoji jedna razina koju ne možemo
ujednačiti (jezik, kultura, povijest..).
Niveliramo se po tim „lažnim
zakonima“ da bi krenuli u europske
procese, a ti procesi imaju veze s
ekonomskom i tržnom borbom, a tek
onda slijede neki viši ,kulturni,
duhovni ciljevi, koji su vrlo nepre-
dvidivi u konglomeratu različitog. Da
li nas je povijest nečemu naučila?
Za Vilu piše: prof. Luka Maršić