Page 18 - Vila Velebita br 18

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br. 18 (110) - Prosinac, 2009.
16
Vila: Kako posluje tvrtka RAVEL?
Vila: Intrigira nas kakav ste bili
učenik. Kako ste odabrali svoj poziv?
Od početka osnivanja naše tvrtke
bavimo se isključivo projektiranjem
sklopnih postrojenja za domaće i
inozemno tržište. U Hrvatskoj nema
niti jednog većeg objekta na kojem
nismo radili. Surađivali smo s
renomiranim domaćim i svjetskim
f i rmama kao što su Končar,
Dalekovod, Siemens ili ABB, a svoja
iskustva iznosili u stručnim časo-
pisima te na predavanjima na
stručnim skupovima. Naše usluge
projektiranja koriste se u azijskim i
afričkim zemljama, primjerice u
Iraku, Tajladu, Ugandi, Nigeriji...
Slobodno možemo reći da imamo
kvalitetni brand zahvaljujući izvr-
sn im zapos l en i c ima , mahom
diplomiranim inženjerima elektro-
tehnike . RAVEL je tvr tka s
osamnaest uposlenih djelatnika i
skoro su polovica od njih visoko-
obrazovani stručnjaci. Oni su
istodobno i priznati stručnjaci, a
mladi inženjeri Branimir Đikić i
Željko Ćosić trenutno se usavršavaju
na doktorskom studiju.
Ima jedna priča koja ide ovako: moja
mala prijateljica Danka Starčević
imala je sedam godina i krenula je u
prvi razred. Ja sam imao pet i pol
godina i ja sam isto želio ići u školu.
Tako smo nas dvoje nerazdvojni u
igri krenuli skupa u prvi razred. Ona
uistinu, a ja kao pratnja. Međutim,
došlo je polugodište i ispalo je da sam
bio najbolji učenik. Osnovana je
komisija i odlučeno je da nastavim
školovanje kao redoviti učenik.
Dankina mama, Tonka, bila je naša
učiteljica, koja bi mi nosila torbu do
škole, a onda nam predavala. Kasnije
sam krenuo u gospićku gimnaziju s
generacijom dvije godine starijom od
sebe. Kao što je bilo i za očekivati,
studij elektrotehnike završio sam s
nepune dvadesetdvije godine. Iako je
moja majka željela da studiram
medicinu, ja sam oduvijek znao da ću
studirati samo elektrotehniku.
Tako je i bilo.
Moje školovanje je bilo lijepo, jer
nisam imao problema s učenjem.
Možda tek u četvrtom razredu
gimnazije mogu izdvojiti jedan
incident, primjeren vremenu kad se
dogodio. Bilo je zimsko doba,
početak 1971.g., vrijeme buđenja
nacionalnih osjećaja. U Gospić je
došao student stomatologije Markan
Sokolić, podrijetlom iz Budačke
ulice. Na rukavu crnog zimskog
kaputa isticao se prišiven hrvatski
grb, što je mene tada posebno
fasciniralo, pa i ja stavljam isto tako
hrvatski grb na rukav kaputa. Makar
se Hrvatsko proljeće tek razbu-
Vila: Postoji li neki događaj tijekom
školovanja koji Vam je ostao u
sjećanju?
ktavalo punom snagom, u cijeloj
Lici, pa tako i u Gospiću, vremena su
bila olovna i nimalo sklona isticanju
nacionalnoga, pa su me prosrpski
orijentirani profesori htjeli izbaciti iz
gimnazije. Imao sam sreće, profesor
Javorović i još neki drugi profesori su
se založili za mene i omogućili mi da
maturiram. Eto, to je epizoda koja me
je i kasnije podsjećala na moj
položaj, na položaj moje obitelji, na
položaj mog naroda u bivšoj državi.
Zbog ovog događaja nisam mogao
dobiti studentski dom u Zagrebu,
iako sam po odličnim ocjenama imao
pravo na njega, ali, hvala bogu,
mjesto u domu nijemi ni trebalo.
Moj otac Josica imao je soboslikarski
obrt i bio među imućnijim Gospi-
ćanima u to vrijeme. Kao primjer
mogu navesti da je jedan od prvih
privatnih automobila, Fiat 1100, u
Gospiću bio mojeg oca. Međutim,
početak šezdesetih godina je bio
vrijeme „borbe protiv ostataka
kapitalizma i kulaka“ i moja obitelj se
našla na udaru revolucionarnih snaga
i njihovog pravosuđa. Protiv mog
oca, i gotovo svih obrtnika u cjeloj
zeml j i , pokrenut i su krivični
postupci. Takvi postupci su obično
završavali višegodišnjim zatvorskim
kaznama, ali, na sreću, ocu je
zatvorska kazna zamjenjena uvje-
Vila: Kako je Vaša obitelj živjela u
Gospiću?
VI LA
E
L
E
B
I
T
A
Radošević sa kćeri i sinom u svom domu