Page 40 - Vila Velebita br 18

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br. 18 (110) - Prosinac, 2009.
38
alokacije akumulacije, te stranoga i
domaćega kapitala u zemljama u
razvoju.
Postupno se dolazi do uvjerenja, da
puna liberalizacija kretanja kapitala
treba biti svojevrsni garant i kontrolor
inflacije, ali i efikasnoga konku-
rentnoga razvoja pojedine zemlje. Od
vlada zemalja u razvoju počinje se
zahtijevati da stvore uvjete za novi
model liberaliziranoga svjetskoga
financijskoga sistema. Nastaje
vrijeme ''stabilizacija'' i apreciacija
nacionalnih valuta zemalja u razvoju,
temeljem nagloga ulaza stranoga
kapitala motiviranim visokim pro-
fitima. Popratno se ipak često
stvaraju nekonkurentne nacionalne
privrede na osnovi apreciranih
valuta, što uvjetuje platnobilančne
krize i pojavu raznih ''kreditnih
lomova''. Ponavlja se, dakle, faza
visokih vanjskih dugova zemalja u
razvoju, čemu se ovaj puta pridružuju
i novonastale t.zv. tranzicijske
zemlje.
Uloga MMF se u međuvremenu
promijenila, t.j. od pomaganja
politike platnobilančne ravnoteže u
funkciji razvoja pojedine zemlje
transformira se u instituciju, koja
prvenstveno podupire financijsku
stabilnost pomoću fiskalne i, tek
djelomično, platnobilančne ravno-
teže u funkciji eksterne likvidnosti
zemlje. U tome se ustalilo dugoročno
toleriranje financiranja tekućih
deficita stranim kapitalom. Takva je
politika proizvela ekstreman rast
vanjskih dugova, posebno tranzi-
cijskih zemalja. Rast i razvoj je
postupno izgubio mjesto prvoga
prioriteta. Temeljna strateška para-
digma postaju ''strukturne reforme ''s
c i l j em t roškovnoga ' ' pr i l a -
gođavanja'', radi uravnoteženja pro-
računa i tek zatim platne bilance, t.
j.održanja vanjske likvidnosti zemlje.
Ta paradigma znači t.zv. fleksi-
bilizaciju tržišta rada, proračunske
restrikcije s posljedicom smanjenja
društvenoga standarda stanovništva,
ali i nedovoljne stope rasta bruto
domaćega proizvoda i zaposlenosti.
U toj fazi se sada nalazi Hrvatska.
Završile su, dakle, dvije faze razvoja
poslijeratnoga kapitalizma, pa sada
val ja naći novu ' 'paradigmu' '
svjetskoga i europskoga ekono-
mskoga poretka, s ciljem ''prevla-
davanja'' recesije i krize današnjega
liberalnoga kapitalizma. Živimo u
času traženja te paradigme, kojom
dominira tendencija, kompjuteraški
rečeno, korištenja sistemske ''zakrpe''
na postojeći sistem! Ta ''zakrpa'' će
pojačati uloge središnjih banaka
razvijenih zemalja uz jaku podršku
kvazi fiskusa. Koordinacijom među
razvijenim zemljama na svjetskoj
razini nastoji se prevladati recesija i
kriza na općoj globalnoj razini. To će
vjerojatno uspjeti, ali cijena ''prila-
gođavanja'' zemalja u razvoju i
tranzicijskih zemalja bit će vrlo
visoka. To zbog njihovih zavisnih
monetarnih i bankarskih sistema u
smislu tečajnih režima i stranoga
vlasništva. Naime, te zemlje u pravilu
ne mogu održati svoju likvidnost i
stabilnost financijskoga sistema bez
podrške globalnoga kapitala, pa čak i
fiskusa Europske unije, kada su u
pitanju tranzicijske zemlje EU i
kandidatske zemlje. Nužna poslje-
dica toga modela fiskalnog i
platnobilančnoga ''uravnoteženja'' bit
će kontrakcija privrednih aktivnosti
tih zemalja, i to radi rasta cijene
stranoga kapitala, precijenjenih
nacionalnih valuta , f i skalnih
restrikcija i suzdržanosti daljnjega
dolaska stranoga kapitala. U tim
uvjet ima pol i t ika reprograma
postojećih vanjskih dugova postaje
neophodna i presudna.
Postavlja se, dakle, pitanje strategije
izlaza pojedine zemlje iz tako
usmjerenih globalnih kretanja. Za
tranzicijske zemlje Europe i Hrva-
tsku vidimdvamoguća puta:
Preuzimanje EUR i uključivanje
nacionalnih središnji banaka u sistem
Europske centralne banke (ECB). To
s ciljem da se antirecesijska politika u
svom monetarnom aspektu ''digne''
na europsku razinu. Zatim, da
a)
odgovarajuću ulogu u tome ima
europski fiskalni sistem. Današnji
Maastricht kriteriji, primjerice, koji
su se unapredno nametnuli tranzi-
cijskim zemljama, suviše djeluju
prorecesijski. Vidjet će se koliko će
Europa biti sklona što više rece-
sijskoga troška prebaciti na periferne
zemlje, a koliko će biti spremna
Europu gledati kao jedinstven
ekonomski sistem. Naime, europski
ekonomski sistem je već u visokoj
mjeri jedinstven, pa bi bila logična
jedinstvena antirecesijska politika.
Takva jedinstvena antirecesijska
politika nije suviše nova ideja! Nju je
za prilike Europske zajednice 1957.
godine već predlagao veliki ekono-
mist keynesianac Meade. Njegov
tadašnji prijedlog bio je da
odgovornost za antirecesijsku poli-
tiku, a to znači za politiku pune
zaposlenosti, preuzmu europske
institucije. Danas također ponovo
postoje protagonisti te ideje. Euro-
pska unija zasada ima velikih teškoća
s tim principom, osobito u fiskalnom
sistemu. Zona monetarne unije je
bliža realizaciji te ideje, jer postoji
jedinstvenmonetarni sistem.
Ukoliko taj put ne bi bio ostvariv,
onda preostaje put razvoja po modelu
''nacionalnih ekonomija''. U osnovi to
bi bio poslijeratni Keynesov model,
koji je realiziran početnom postavom
MMF i Svjetske banke. Danas smo,
međutim, dosta daleko od toga
mode l a , j e r j e međuna rodn i
financijski poredak veoma ''impre-
gni ran ' ' i mot ivi ran neol i -
beralizmom. Do koje mjere i da li će
se taj model restrukturirati u pravcu
keynesianskih načela, vidjet će se.
Sadašnja politika t.zv. G20 zemalja i
MMF, su mješavina strategije
' 'sistemske zakrpe' ' i donekle
keynesianisma za svoje zemlje.
Mogućnosti korištenja toga modela u
tranzicijskim zemljama vrlo su
nejasne i mogu uvjetovati predugo-
trajnu recesiju. Po mojem mišljenju,
Hrvatska se nalazi u svojevrsnoj
zamci, i to s obzirom na obje opisane
varijante:
Prvi put, dakle, varijanta euro-
peizacije naše recesije, ne bi mogao
izbjeći iscrpno troškovno prila-
gođavanje svih oblika potrošnje radi
b)
1)
2. Globalni i europski kontekst
3. Strategija izlaza iz recesije
europskih tranzicijskih
zemalja i hrvatska zamka
VI LA
E
L
E
B
I
T
A