Page 48 - Vila Velebita br 18

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br. 18 (110) - Prosinac, 2009.
46
serije, jedna od mnogih, nego bi imao
cijelu paletu različitih grobnih
ornamenata i skulptura da zadovolji
svoju kradljivu narav. Nažalost, o
neukosti kradljivca se možemo samo
nadati, jer i zagrebački Mirogoj je
također postao izložbeni prostor
naručiteljima takvih (zlo)djela.
Nažalost, ovdje je riječ o nečemu
puno goremu. Riječ je o potpunom
nepoštivanju kulturne baštine, o
izbjegavanju vlastite savjesti i
zatvaranju očiju pred, ne samo
zakonima, već i vlastitim mora-
lom, odgovornošću i osjećajem
ljudskosti. No netko je bez
premišljanja pronašao svoja
opravdanja tipa zašto sam ja
najzaslužnija osoba da ovo
ukradem ili zašto baš meni treba
ovaj spomenik? No, da se
priupitamo, zašto je baš gospi-
ćkom grobl ju t rebao ova j
spomenik? Groblje sa stoljetnom
tradicijom, vrlo lijepo uređenim
rasporedom grobnih mjesta, i još
ljepšom alejom sa stablima koja
nas uvode prema središtu groblja.
Ana samom kraju aleje, prekrasna
kamena kapelica sv. Marije
Magdalene s kraja devetnaestoga
stoljeća koja kao da označava
malu jezgru najstarijeg dijela gdje
se i nalazi spomenuta grobnica.
Sama atmosfera groblja je nešto što
izaziva strahopoštovanje u čovjeku, a
ako k tome još pridodamo kontinuitet
koje imaju sve te godine, počevši od
polovine 19. stoljeća, sva ta imena i
prošlost vezana uz njih, groblje je
održavalo svoj život, paradoksalno
rečeno, zahvaljujući starim grobnim
stelama koje su ga resile. S obzirom
na broj stanovnika toga ličkoga
mjesta i na običaje da se pokapaju
izvan grada, ovisno od sela ili općine
iz okolice gdje su rođeni, Gospićani
imaju groblje na kojemu bi im mogla
pozavidjeti mnoga druga mjesta te
veličine. Na tom su se groblju
pokapali mnogi ugledni građani
mjesta, od kraljevskih namjesnika i
doktora, pa do onih ne tako uglednih,
ili tek rođenih, jer velika smrtnost
djece nije bila strana u ono vrijeme.
Radeći na nadgrobnom spomeniku
Lovre Pavelića u Gospiću, Rendić je
imao čak i sudski proces na svojim
leđima, jer su ga optuživali da je neke
svoje radove radio po tuđemu
predlošku, gdje ga je i neki bečki
klesar tužio da je izvodio djela prema
njegovim modelima i nacrtima.
Parnica je za Rendića prošla dobro,
no popularnost Hercegovke je sve
više rasla, i potražnja za njenim
narudžbama nije prestajala. Stoga i
ne čudi da je Rendić osim za obitelj
Pavelić i Murković, istu skulpturu
radio i u Trstu (1883. Ivankovićeva
grobnica), te vjerovatno i na drugim
neznanim mjestima, no svugdje u
različitim varijantama. Vrlo sličnu
kopiju Hercegovke izlaže Rendić i
1901. godine na zagrebačkoj
Proljetnoj izložbi te 1908. godine na
splitskoj Dalmatinskoj umjetničkoj
izložbi. Sukob oko ovoga spomenika
je nastao i zbog Rendićeve odluke da
klesarsku izvedbu povjeri sušačkom
klesaru Rubešu, a ne gospićkom
Vukeliću. Skulptura Hercegovke s
gospićkog groblja nije bila izvedena
u punoj veličini, ako je usporedimo s
drugim istoimenim verzijama. Kipar
je samo iskoristio odljev gornjeg
dijela tijela skulpture. To je vidljivo i
u samom pokretu mlade djevojke
koja ima nagnutu glavu, kao da nešto
radi, no to nešto se nijemoglo vidjeti.
Na ideju za ovakav tip skulpture, i to
namijenjen grobnoj arhitekturi i
skulpturi Rendić je došao uporno
sakupljajući elemente narodnog
folklora po čitavoj ondašnjoj Austro
– ugarskoj Monarhiji (posebno u
našim predjelima) i to u materijalima
koji su varirali od kamena, metala,
drveta do tekstila i dr. U gospićkoj
Hercegovki odlučio se on na
mramorno poprsje (makedonski
kamen sivac) u niši natkritoj lukom
od višebojnih stakala, s edikulom
na kojoj su uklesani folklorni
elementi u kamenu. Grobnica
obitelji Pavelić i Murković osim
skulpture u niši sadržava i
podzemnu kriptu s ogradom, te
povrh toga nadgro-bnu stelu.
Za skulpturu se znalo da ju je
naručio Lovro Pavelić, bogati
gospićki trgovac, koji je imao
trgovinu građevinskim mate-
rijalom, a bio je poznat i po tome
što je sinu Stjepanu početkom
dvadesteog stoljeća kupio najsta-
riju kuću u gradu - kulu age
Senkovića na rijeci Novčici koja
je i danas u vlasništvu njegove
obi tel j i . Planirano je bi lo
napraviti grobnicu samo za
obitelj Pavelić, no Stjepan je
odlučio pokopati u istoj grobnici
i svoju sestru Dragicu Pavelić,
udanu Murković, koja je prerano
umrla od tifusa. Grobnica je bila
postavljena 1907. i otada je bila na
počivalištu te obitelji, te su godine
koje su prolazile vjerno na njoj
ostavljale traga i govorile o starosti
samoga groblja.
Vijesti koje su pratile ovu novo-
nastalu situaciju na gospićkom
groblju nisu uspjele potaknuti
lokalnu vlast da poduzme nešto više
od samog komentiranja te situacije.
Obitelj koja je oštećena pomirila se s
nemogućnošću nepronalaska tata, a
dotada gospićko groblje i dalje stoji
otvoreno za sve (zlo)namjernike, no
ovaj put, nemaju više Rendića u
ponudi.
Za Vilu piše: Antonia Došen
dipl. pov. umjetnosti
VI LA
E
L
E
B
I
T
A
Kolovoz 2009. godine
l
i