Page 56 - Vila Velebita br 18

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br. 18 (110) - Prosinac, 2009.
54
Piše: prof. Luka Maršić
Umjetnost kao sjaj istine
Č
ovjek je postao kulturan onog
trenutka kada je postao svjestan
svojega duha kao njegova
pokretača za boljim, ljepšim,
pravednijim, jednostavnijim zadovo-
ljavajući tako svoje vlastito blaže-
nstvo na pojedinačnom planu, dok
globalno postaje kulturan tek
suzbi janjem svoj ih nagona i
racionalnijimodnosomprema prirodi
.Pokušava je razumjeti i prilagoditi
sebi stvarajući tako objektivne
zakone.
«Obuzdavanjem «nagona, koje
stavlja u određene običajne-moralne
okvire, i pretvaranjem viška energije
u potrebe u kojima će uživati više
sudionika nekoga životnoga ciklusa,
rađa se umjetnost kao najljepši izraz
čovjeka i prirode iz koje je čovjek
«pobjegao». Bježeći čitavoga života
od prirode, sve do svoje smrti koja joj
je definitivan povratak, zatvara se
krug, a ostaje samo kulturno dobro,
zapisi koji govore i pokazuju da je
nešto(duh) bilo i prije nas, kad su
ljudi živjeli u skladu sa svojim
neskladom tražeći ravnotežu između
svoje biološke datosti (života) i
vremena (prirode). U tom tjesnacu
ostavljena poruka prelazi u vječnost,
u istinu koju će svjedočiti i razu-
mijevati oni koji dolaze ili čekaju
svoje mjesto u budućnosti da bi bili
sudionikom nedjel j ivog duha
sažetoga u lijepom.
Budući da je čovjek kompleksan u
biološkoj i društvenoj komponenti,
on je time i nepredvidljiv u svom
općenju s okolinom, pa svoje poruke i
razumijevanje iskazuje kroz različite
medije. Bitni mediji egzistencijalnog
i esencijalnoga djelovanja su različite
forme izraza preko jezika, glazbe,
likovnosti, kiparstva, kazališne i
filmske scene i drugih izričaja koje
preskaču duh vremena u kojima
nastaju.
Koliko je različitih naroda, toliko je
različitih izričaja kroz umjetnost.
Umjetnost je ogledalo i slika ne samo
pojedinca koji stvara umjetničko
djelo, nego i naroda koji se mijenja i
utapa u različite kulturne i povijesne
tradicije ostavljajući nam tek dah
naše prošlosti i kod razumijevanja
naše budućnosti.
Most razumijevanja između razli-
čitosti istoga iskazanog u duhu
prošlosti, bljesku trenutka i očeki-
vanja budućnosti jest umjetničko
djelo iskazano u nekommediju kojeg
konzumiramo kroz kontekst lijepoga,
vječnoga. U tom činu nisu nam
potrebni nikakvi posrednici ni
pregovarači kako bi sebe doveli u
poziciju spoznaje lijepoga i istini-
toga, a samim time i do dobroga i
pravednoga života.
Umjetnik, odnosno njegovo umjetni-
čko djelo pokušava promijeniti,
preobraziti sami trenutak u kojem
djelo nastaje, a posebice vrijeme koje
će doći i iz mrtvila egzistencije autora
stvarati i poticati na promišljanje i
rast u duhu. Kao što je i Nietzsche
rekao da je svijet u svojoj realnosti
vječno vraćanje istoga i kao takav
postaje neizdrživ, umjetnost je bijeg i
iskorak iz tog i takvog istinitog a
svijeta u svijet vidljive (pojavne)
ljepote ili one ontološke (promi-
šljajuće) koja zahtijeva temporalnost
u isčitavanju vlastite estetike u
prostoru ne realnosti i bez vreme-
nitosti. Kad se misli realnost
podrazumijeva se da tehnički
umjetničko djelo nastaje, dobiva
obrise, u realnom povijesnom
vremenu i epohi kojoj pripada . Samu
poruku koju djelo nosi trebalo bi
moći i htjeti isčitati (promisliti) u
vremenskoj distanci u odnosu na
nastanaka umjetničkog dijela , štomu
iz te pozicije daje sasvim drugi
karakter iščitavanja, mijenjajući ili
prevodeći trodimenzionalnost djela
(prošlost, sadašnjost, budućnost) u
apstrakciju subjektivne svijesti, koja
želi kao i u realnom svijetu stvoriti
novu vrijednost ne bi li se što jasnije
rasvijetlili odnosi života i duha, istine
i zbiljnosti. Spekulativna tumačenja i
instinktivna, intuitivna slika svijeta u
promatračkom, pasivnom odnosu sa
nekim umjetničkim uratkom mora
biti veliki poticaj za život. Po
Nietzscheu umjetničko djelo i
njegova prezentacija nije mjerilo
istine, već se izlaskom iz realnosti
ulazi u tragičnost. U promatračkom
(pasivnom) odnosu sa nekim
umjetničkim uratkom, spekulativna
tumačenja i intuitivna slika svijeta
mora biti poticaj za život.
Razumsko doživljavanje svijeta je
rjeđi oblik poimanja svijeta, na nivou
razine odgovornosti. Intuitivni stil je
bazičan dio ljudske prirode. Kao
primjer uzmimo pokretne slike (film,
reklame, razni izbori za ovo i ono ). U
vrijeme intenzivnog promatranja,
postajemo «sami svoji režiseri» te se
stvara nova slika o životu, dok se
život sam, uz sve svoje (dugotrajne)
VI LA
E
L
E
B
I
T
A