Page 25 - Vila Velebita br 19

Basic HTML Version

http://vila-velebita.hr
ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
23
bolest i patologiju“. Ljudi ostali bez
posla nisu bolesnici. Struka se treba
čuvati psihijatrizacije, zbog sklonosti
trenutačnoj sekundarnoj dobiti
(bolovanje, umirovljenje), a dugo-
ročno gubitak motivacije za uklju-
čenje u sličan ili drukčiji posao.
Masovna otpuštanja predstavljaju
stres za čitave zajednice. U susretu
dvaju patologija one društvene i
individualne, lomi se prag identiteta
osobnosti, rađa se bol kao simbol
unutrašnjeg propadanja, a krik i
nemir se preljevaju uličnim pra-
govima nepravičnosti. Oslikavajući
činjenicu o ne postojanju javnog uma
u društvu, koje je trebao biti zadužen
za distribuciju pravičnosti i prave-
dnosti. Svaka kriza, kolikogod bila
stresogena, egzistencijski je ugro-
žavajuća u fizičkom i psihoso-
cijalnom smislu.
Osim povlačenja pojedinca koji je
izgubio posao, osim u depresiju često
se javlja i bijeg u sredstva ovisnosti –
u Europi u kriznim periodima od 18
stoljeća to je najčešće alkohol, a od 80
– tih godina 20 stoljeća i opijati.
Ipak, promatramo l i klasične
ekonomske krize, u zapadnim ze-
mljama primjećuju se novi prila-
godbeni mehanizmi.
U novije vrijeme trend pokazuje da u
krizama rastu i masovne igre na sreću
(klađenje) kao i svi oblici crne i sive
ekonomije, što dovodi posljedično i
do porasta društvene agresije.
Preosjetljivi pojedinci, bilo oni koji
su ranije bolovali od mentalnih
bolesti, bilo oni koji su bili u
početnim ili klinički nezamjetnim
fazama, često se dekompenziraju.
Ovo je primitivni obrambeni meha-
nizam„bijega u bolest“. (3) (4)
Daljnji problem u kriznim vreme-
nima svakako je problem dostupnosti
zdravstvene zaštite. Kriza je istovre-
meno prigoda za rast, redefiniranje
vrijednosti, vlastitih sposobnosti,
socijalne mreže (dakle "rast iz
negativnog"). Može otvoriti prostor
za kreativnost, kako pojedinca tako i
nove kreativne društvene odnose.
Novi pozitivni primjer je „politika
nade“ i reforme zdravstvenog sustava
koja se trenutno provodi u Sjedi-
njenim američkim državama, a prije
ekonomske krize, godinu dana
unazad, bila bi nezamisliva.
(Ne)postojanje centara za mentalno
zdravlje i psihijatrije u zajednici
svakako modulira i moderira procese
koji se odvijaju. Prepušteni sami sebi,
pojedinci pokušavaju otkriti „meki
trbuh“ društva u ostvarenju svojih
„prava“, što počesto dovodi do
kolapsa sustava socijalne skrbi. Tada
sama agresija može biti usmjerena
prema „onima koji imaju“ i dolazi
posljedično do veće militarizacije
društva, odnosno društvo se brani
uspostavom „policijske države“, koja
može biti odgovor na razvoj menta-
liteta da „netko drugi treba rješavati
naše teškoće“ odnosno pasivizacije
pojedinca ogrezlog u konzumerizam
koji je spreman u situacijama
ekonomske krize pristati na gubitak
slobode.
Svijet možemo promatrati iz uske i
široke misaone perspektive, gleda-
jući u okvirima javnoga uma. Kod
nas je naglasak na uskoj i kratko-
ročnoj razini u usmjeravanju javnog
djelovanja u duhu brzoga zaborava i
ne poštivanja forme uma, tj. zakona.
U okvirima uske misaone postavke
promišljana vlastite uloge u društvu i
njenoj participaciji moći javlja se
izrazita egocentričnost i kratko-
ročnost u promišljanju ideje dobra,
pravednosti, pravičnosti.
Utjecaj gubitka posla odražava se na
drugu, pa i na treću generaciju.
Poznati su slučajevi cijelih zapadnih
zajednica (radničkih obitelji) koje
već u dvije ili tri generacije nisu imali
zaposlene članove, te žive od
socijalne pomoći. Taj model datira
još od vremena Rimskog Carstva (od
kuda i izreka „Panem et Circenses“ –
kruha i igra). „Igre“ su danas
transformirane u elektronske medije,
ali princip je ostao isti.
Otupljenje društvene oštrice kod
nezaposlenih kanalizira se u gledanje
„televizijskih sapunica“ i u svijet
kompjutorskih igara. Posljedično se
javlja pasivnost i letargija, koji vode u
depresiju. Identitet koji je do
momenta spoznaje istine (gubitak
posla), na koju nije mogao utjecati,
bio čisti subjekt određenosti svoje
slobode u nastojanja da bude homo
faber, postaje objekt lošeg javnog
uma i puka statistika za frizirane
polu-informacije kroz javne suptilno
kontrolirane medije, koje su ga
pripremale za neizvjesnost što ga
čeka i nemoć koja mu sada neupitno
pripada.
Za Vilu piše: prof. Luka Maršić