Page 53 - Vila Velebita br 19

Basic HTML Version

http://vila-velebita.hr
ČASOPIS ZA LIKU I VELEBITSKO PRIMORJE
51
JEDAN MIRISNI VRT
Ja uvijek odlazimu jedanmirisni vrt
i gledamkako se cvjetovi vole.
Jedan čitavi mali svijet
miriše od ljubavi.
Odlazimpun topline
tražeći u svom svijetumirisni cvijet.
Moj svijet nijemirisni vrt.
(Podlapac/Podlapača, 1969.)
SIVI PRLJAVI DANI
Zašto su ovi dani tako sivi, prljavi, pusti,
Kad ima mnogo stvari koje im mogu dati
svjetlije tonove?
Vuku se
Vuku
Kao kišni oblaci iza planina
I tko zna otkud, iz kojih daljina
Donose magle, tuge, praznine i boli
I sile čovjeka da utapa svoja sjećanja u vinu.
Ti prljavi, pusti, sivi dani.
(Podlapac, Podlapača, 1969.)
Jure Karakaš
N
a visokoj strmoj klisuri iznad šumne Kupe
bijeli se poput elegantnog labuda grad Ozalj.
Opasan debelim zidinama s brojnim
okruglim kulama, siguran i čvrst čuva u svojim
brojnim zgradama mirne i krotke stanovnike
zaokupljene svakidašnjim poslovima. Stražari i
vojnici u kulama budno motre okolinu, posluga
neprekidno nešto radi, dotjeruje, majstori uvijek
imaju posla oko sitnih popravaka, a djeca se deru i
trčkaraju između zgrada najviše se zadržavajući u
golemom dvorištu ili na travnatom prostoru između
grada i gradskih zidina. Zidine su toliko visoke da ih
nijedno dijete ne može prebaciti kamenom. A ako bi i
htjelo baciti kamen, odozgo bi mu priprijetio stražar i
sve ih potjerao natrag u dvorište. Među tom brojnom
djecom su i dvije razigrane djevojčice Ane Katarine
Zrinski: malena šestogodišnja Aurora Veronika i
ozbiljna jedanaestogodišnjakinja Judita Petronela.
Dok su se djeca naganjala između visokih čvrstih
zidina po njegovanom travnjaku, duboko dolje ispod
klisure sjedili su na ribičkim sjedalicama uz obalu
nabujale Kupe stasit, lijep dvadesetjednogodišnji
mladić i desetogodišnji dječak. Obojica su držala
duge ribičke štapove i pecali. Voda je dosta brzo
odnosila plovke nizvodno, a njih su ih dvojica polako
vraćali i opet puštali. Pokraj njih je bila košara u kojoj
se praćakalo nekoliko srebrnih riba.
- Krsto, - prvi je progovorio dječak – reci mi pošteno,
je li te strah kad sa nađeš u bitki? Kad vidiš da prema
tebi juri na konju strašni Turčin i urla!
- Ha, ha, ha! – nasmija se mladić. - Pa naravno da me
strah. Samo se lud čovjek ne boji. Otkud su ti sad pala
na pamet takva pitanja? Pazi, plovak ti je potonuo!
Vuci k sebi!
Dječak trgnu štapom a iznad vode se zakoprca ribica
ne veća od dječakova dlana. I upravo kad je htjede
povući na obalu, izbaci se golema riba, proguta i
ulovljenu ribicu i udicu, snažno trznu štapom i
nestade. Dječak razočarano stade gledati u štap na
kojem je visila tanka uzica s plovkom, bez udice.
- Jesi vidio, Krsto!
- Štuka! – mladić, također iznenađen, pomilova
dječaka po kosi. – nema prokletije ribe u našim
vodama!
- Ima, ima! – dječak se povrati od iznenađenja i
razočaranja. – Som! I taj napada sve što je manje od
njega.
- E ne bi se reklo da je prokletiji od štuke. Ona ti je
pravi razbojnik. Daj da ti privežemnovu udicu.
Nastavili su pecati. Imali su dosta sreće i košara se
polako punila.
- Krsto, mama kaže da si kao mali bio jako miran i da
SOM
Ulomak iz romana «Ratnik»