Page 54 - Vila Velebita br 19

Basic HTML Version

2
Vila Velebita / Br. 19 (111) - Travanj, 2011.
VI LA
E
L
E
B
I
T
A
52
nikad nisi plakao, i da je baka Uršula govorila kako
ćeš biti veliki junak…
- Ma daj, Ivane, nemoj joj vjerovati svaku. Ona me
najviše čuvala kad sam bio mali i tako me dobro
pazila da vjerojatno nisam ni imao razloga za plač. To
je ona razglasila kako je naša mama govorila da ću
biti veliki junak. Znaš, tvoja mama ima razvijenu
maštu. Znaš li ti da ona piše i pjesme.
- Kako ne bih znao! Pa ja ih joj pomažem
prepisivati…
Razgovor je prekinuo snažan brkat čovjek u zelenoj
odjeći, sa šojkinimperom zataknutim za lovački šešir
i lukom s tobolcem prebačenim preko ramena.
Prešao je čamcemKupu s druge obale, privezao ga za
korijen vrbe i prišao iznenađenim ribičima:
- Gle, gle, slavni markiz Fran Krsto Frankopan i
njegov u budućnosti ne manje slavni nećak Antun
Ivan Baltazar Zrinski.
- Ho, ho, ho! Črt Podolšek odMetlike, veliki lovac na
puhove i jazavce i čuveni majstor za liječenja rana
puhovom i jazavčevommasti. Koje dobro, Črte!
Golemi brkonja iz svoje lovačke torbe izvadi crvenu
jabuku i dade je dječaku:
-Uzmi, mali Baltazare, i ne ljuti se što ti je štuka
odnijela lovinu, ha, ha, ha! Vjeruj mi, puno sam toga
u životu prošao, li sam tako što rijetko kad viđao. Pa
tako, lovim neke lovokradice koji prelaze Kupu s
vaše strane i love u šumama moga grofa. Vidio sam
vas pa rekoh, hajde da za svaki slučaj nešto više
saznam. Jeste li možda vidjeli kakve ljude da prelaze
na našu stranu?
- Nismo, Črte. I u našim šumama čine goleme štete…
- A nosim i dvije posudice puhove masti grofici
Katarini. To sam joj obećao kad smo se prošli tjedan
sreli u lovu. Sjećaš se, mali Antune, ti si joj nosio
neku knjigu…
- Nije mama išla u lov, što je tebi, Črte. Pratila je tatu i
dok je on lovio, mi smo čitali…
- To je bi «Putni tovaruš», je li – upade mu Krsto u
riječ.
- Ne znam. Znam samo da su bile neke molitve…To
jemeni bilo dosadno, uf…
- Dobro, dobro, što odmah povisuješ glas. Evo ti
posudica pa ih odnesi mami – nasmiješi se brkonja u
zelenom.
- Da ne bi! Nosi ih sam. Mama će biti sretna ako joj
kažeš kakvih novosti s kranjske strane. Ujo i ja ćemo
ti čuvati čamac dok se ne vratiš.
Lovac odmahnu glavom mrseći nešto sebi u brk i
uputi se prema pomičnommostu koji je bio spušten, a
vrata u bedemima zatvorena.
- Reci da te ja šaljem! – viknu za njimKrsto.
- Ujo, hajdemo uzeti čamac i loviti na sredini rijeke!
Možda više ulovimo.
- Hajde, neka ti bude! Dok se Črt vrati, mi ćemo
uživati. Ovu košaru ćemo podići gore na vrbu da je
ne odnese kakva životinja ljubiteljica ribe, a torbu s
udicama i plovcima ćemo ponijeti u čamac..
Krsto je uzeo košaru i podigao je na jednu visoku
granu, zatim su obojica sjela u čamac, odvezali
konopac i polako zaveslali uzvodno. Zaustavili su se
blizu suprotne obale gdje je struja bila vrlo spora i
zabacili udice.
- Ujo, ujo, evo jedne! –Antun je jako trznuo i na udici
se zakoprcala sitna ribica.
- Čekaj, Ivane, čekaj malo! Promijenit ćemo udicu! –
Krsto skine s udice ribicu i baci je u čamac do svojih
nogu. – Stavit ću ti trokuku i čvrst predvez. Nešto mi
je palao na pamet – izvadi iz torbe trokuku s
predvezom i pričvrsti je na dječakov štap s vrlo
dugim povrazom, zatim na trokuku nabode još živu
ribicu.
- Ne! – dječak skoro zaplaka. – To ribicu boli! –
htjede oteti Krsti ribicu i baciti je u rijeku, ali je bilo
kasno. Trokuka s ribicom već se našla u vodi. Vidjelo
se kako ribica pokušava svim silama pobjeći pa je
plovak poskakivao na površini.
- E, moj Ivane, tako ti je to u animalnom svijetu. Sve
što je živo, u času izgubi glavu ako je neoprezno. I
tvoja je ribica bila neoprezna…
- Nije! – dječak nastavi žaliti. – Kako si je mogao
onako probosti…
-Akako si je ti mogao vući kad joj se udica zakvačila
za usta! Misliš da to nju nije boljelo? I ti si okrutan.
Kažem ti, to je animalni svijet…
- Što to znači animal…- dječak nije ni izgovorio, kad
nešto tako povuče štapom da je skoro odletio iz
čamca onako obučen. Čvrsto ga stegnu objema
rukama i povuče natrag. Štap se savi do same
površine, a dječak se prodera: - Ujo, ujo, što je ovo! –
i zategnu još jače.
Krsto se bio pozabavio svojom udicom i kad je
spazio što se događa, brzo priskoči dječaku u pomoć.
- Čvrsto drži, ne daj se! – prihvati dječakov štap pa su
sad obojica napeto gledala u zategnuti povraz.
Čamac je počeo kliziti sad na jednu, sad na drugu
stranu rijeke, a njih dvojica su čas popuštala uzici,
čas zatezala pazeći da se štap ne prelomi.
- Ujo, ujo, što je to! Da nije velika štuka! – dječak je
sav treperio.
- He, he, Antune moj, danas imaš vrašku sreću!
Vidjet ćeš i samkad se izbaci.