Page 36 - Vila Velebita br 23

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br. 23 (115) - Prosinac, 2014.
34
HRVATSKA DOMOVINA
Hrvatsko rodoljubno pjesništvo
Poštovani čitatelji!
Objavljujemo neke od hrvatskih rodoljubnih pjesama napisanih između 1831. i 1941. godine čiji su autori poznati
hrvatski pjesnici. Većina pjesama nikad nije ušla u školske udžbenike za vrijeme kumunističkog režima poslije 2.
svjetskog rata. Pjesme su preuzete iz zbirke tiskane u Zagrebu 1942. godine.
POETSKI KUTAK
Tužna majka
U crninu odjevena
Ruke lomi tužna mati,
Moli Boga, da joj jednom
Otuđenu djecu vrati;
Ali nigdje glasa nema,
Svud je nijema pustoš kruži,
Samo rosno lišće dršće,
Samo slavuj tiho tuži.
Pjeva tiho u svom grmu
Pjesmu jada i rasula,
Što no ju je tužna mati
Već po sto put pjevat čula;
“Kraj tolikih ljutih rana
Hvali Bogu, što si živa;
A što tako teško stradaš,
Nesloga je tomu kriva.”
Bar se tako tužnoj majci
Pričinja, da slavuj poje,
Pa se suznim okom sjeti
Zavađene djece svoje;
I iz dna se njene duše
Izvi uzdahtajnom moći
Tamo gore do nebesa,-
Tko zna, hoće l’ k Bogu doći?
Hoće l’ ikad vječna pravda
Sjetit se duga svoga,
I naplatit krvcu, što ju
Proli za spas svijeta toga?
Hoće l’ ikad Bog s nebesa
Ganut srce djece njene,
Da joj složna ljubit dođu
Skut i ruke posvećene?
Hoće l’ ikad zlatna kruna
Zasjat i na njenoj glavi,
što je tuđin uze, kad se
Za njeg znojem okrvavi?
Hoće l’ ikad s divnog stasa
Skinut crno to odijelo,
I grimiznim ruhom odjet
Svoje divno sveto tijelo?
Sve to misli tužna majka
I za svojom djecom vapi,
I već svoje sinke grli,-
Tako joj se barem tlapi!
Ali nigdje glasa nema,
Svud je nijema pustoš kruži,
Samo rosno lišće dršće,
Samo slavuj tiho tuži.
August Harambašić
Suzi
Već te davno na mom oku nema
A i što bi? - svijet ti ne zna cijene,
Sveđ si ista, tihana i nijema,
A on željan bučne slasti, mijene.
Jedan dragulj, jedan biser sami
Ljepše sjaje u očima ljudi,
Nego bezbroj suza, što ih mami,
Ljubav, radost, tuga iz dna grudi.
Ostaj suzo, sakrivena svijetu,
Ja sam takav, - plakat mi se neće,
Sve da teško snosim sudbu kletu,
Što mi truje slatkih nada cvijeće.
Ostaj, suzo! - doživim li danak
da moj narod ogrli sloboda,
Da moj davni ispuni se sanak,
Nakon tol’kih jada i nezgoda;
Tad zasini, suzo, s oka moga,
Sjaj’ o zori, što Hrvatu rudi,
Budi himna slavlja hrvatskoga,
Svjedok silne moje sreće budi.
Dinko Sirovica