Page 58 - Vila Velebita br 23

Basic HTML Version

Vila Velebita / Br. 23 (115) - Prosinac, 2014.
52
U
samoj igri, kretanje,
bilo ono mentalno, ili
fizičko, donosi zbiljsko
proširenje svijeta od onog ak-
tualno datoga. To kretanje oko
stvari koje nas okružuju u nama
izaziva porivnu i afektivnu reak-
ciju, postajući visoko kompleksni
simboli u predodžbama našeg
unutrašnjeg svijeta s kojima se
ophodimo i stvaramo nevidljive
i zatvorene svjetove slika i fikcija.
Takve slike i fikcije zatvorene na
razini intuicije tjeraju logički i ap-
straktni aparat na djelovanje. Na
tom raskršću iz unutrašnjeg, ne-
definiranog svijeta prema onom
vanjskom, događaju se dvije bitne
prijelomnice koje usmjeravaju
racionalne radnje, najprije pre-
ma predodžbama koje ne izlaze
vani, zadovoljavajući svoj unu-
trašnji, samodopadni, egocen-
trični aparat, stvaraju na razini
psihičkih odrednica manipula-
tivnost i sebičnost. U većini sluča-
jeva se u takvom konceptu kretnje
kroz neku igru stvara patologija i
zatvoreni sustav samodestruk-
cije, kako pojedinca, tako i neke
određene grupe koja je zapala u
takvu strukturu igre (u prethod-
nim kolumnama sam detaljnije
opisivao takva stanja i/ili pozicije
rasterećenja, koje ne mogu izaći iz
vlastite (zatvorenosti / zadanosti),
kao npr. kod kockara).
S druge strane, otvorenost i zbil-
jski susret porivne radnje koja
ima ulogu rasterećenja i kreacije
u svom djelovanju i komunikaciji
s vanjskim svijetom, stvara kon-
cepte gdje mašta i razigranost
prelaze u kretanje višeg smis-
la, koji se očituju, primjerice, u
razigranosti jezika, ruke, noge,
stvarajući poruke koje donose
estetske, etičke zapise koji iskazu-
ju ljepotu u njenoj slobodi. Tako
nastaju prekrasne pjesme, koje
svojom univerzalnošću preskaču
svakidašnju izgovorenu zbilju,
ruke koje koristimo u nizu svag-
danjih radnji, kako bi zadovol-
jili svoje potrebe za običajnim
pridržavanjem za stvari u jednom
trenu transponiraju i nacrtaju,
ili isklešu neponovljivo i u duhu
vječno likovno ili kiparsko djelo.
Noge kojima gazimo i prašimo
po blatnjavoj sadašnjosti nosajući
nas amo tamo, u nekoj nogomet-
noj utakmici, trčeći i udarajući
naizgled bezveze napuhani mje-
hur zvan lopta, u trenu stvaraju
ushite okupljajući mase koje če-
kaju čarobne kreacije, kretnje u
njenoj neobičnosti i neizvjesnosti.
Svaka od ova tri nabrojana orga-
na karakterizira motorika kretn-
je u promjeni ritma, mijenjajući
se u ophođenju u nekom pros-
toru, s razine prilagođavanja do
dominacije nad samim stvarima
koje koriste u određenje svrhe.
Npr. jezik svladava nemoguće
premosnice kako bi prikazao
vanjski svijet, korigirajući svoje
primitivne slogove ili riječi da bi
opisao stvarnost koja se rađa u
njegovim mislima i podijelio je sa
svijetom u obliku simbola. Ruka
prilagođava svoje funkcije pri-
marnom opstanku pridržavanja,
u nesvjesnom samozavaravan-
ju, primicanju samih stvari (npr.
hrane ustima), zamijenjujući
usta u ranoj dojenačkoj fazi uz
pripomoć odraslih, kako bi u ra-
cionalnoj fazi rukama kreirali ap-
straktne funkcije, dajući okolini i
samim stvarima koje ga okružuju,
dodirujući ih, sasvim novi, real-
ni i simbolički smisao. Strašan
mentalni i racionalni put čovjek
treba proći da bi zabio čavao u
neku dasku s čekićem u jednoj i s
čavlom u drugoj ruci. Konceptu-
alnost tog čina, na razini općen-
itosti, u nekom momentu prelazi
u specifičnost reakcije ruka stav-
ljajući ih u pozicije autonomnosti
reakcije, koja sad može isklesati
Davida, „zafitiljiti loptu“ poput
Balića, ili potegnuti obarač u ime
viših, ili nižih ciljeva. Noge su,
svladavajući promjenljiv reljef,
u konstelaciji vremena i pros-
tora, u činu bijega, saginjanja,
čučanja, puzanja, dizanja u višu
perspektivu kako bi se definirao
Kretnje u igri