Page 59 - Vila Velebita br 23

Basic HTML Version

ČESTIT BOŽIĆ I SRETNU NOVU 2015. GODINU
53
www.vila-velebita.hr
situacijski problem u lovu ili ne-
kom primitivnom radu, stvorile u
mentalnim mapama mogućnost
da sam hod može imati strašnu
promjenu ritma, transformirajući
tijelo koje može u igri, ili plesu
stvarati viši smisao pokreta, bijeg
iz primarne funkcije. Akumuli-
rajući svoj senzibilni karakter u
ophođenju sa stvarima oko sebe
koje služe za izgradnju, rastereću-
jući nagonski aparat, otvara se
prostor za razvijanje motoričke
mašte, gdje izmjene aspekta u
okvirima promjenljivih ili stabil-
nih okolnosti, stvaraju kretivni
čin apstrakcije, koja nadilazi mo-
gućnost zadanosti same stvari. S
promjenom aspekta kroz jezik,
ruku, nogu, apstrakcija rastvara
zadanost odnosa samog predme-
ta i njegove funkcije, stavljajući
ju u intenciju. Poput misli koja
bi se trebala odvijati i pojaviti u
jeziku, glasu, gromadi kamena
kojeg ruka može slistiti do palače,
ili Meštrovićeva Zdenca živo-
ta, a nogama grabeći po livadi u
brzini gurajući ukroćenu loptu,
osvajajući imaginarni prostor
zabiti gol, po mogućnosti Bož-
jom rukom i tako baciti u trans
vlastite poklonike, a ove druge u
beznačajnost, stvarajući simbole
vremena koji predstavljaju vječnu
kretnju u konstantnoj promjeni
već viđenog autonomnog čina li-
jepoga u pokretu, koji preskače
simbole same stvari koju opaža-
mo, čujemo, dodirujemo. Sve
te radnje svoj korijen nastanka
izvode iz jezika. Motorička ak-
tivnost jezika u konstantnom
ponavljanju istih slogova koja
označava određenu stvar, pojavu
iz nekog prostora, razvio je stabi-
lan simbolički aspekt podudaran-
ja stvarnosti u predodžbama i
njihovom artikulacijom stvaramo
svijet istine između onog vidl-
jivog i skrivenog, razvijajući svoje
mišljenje u višem stupnju kretnje,
koja u izricanju postaje nedjeljivi
dio ljudske prirode u objašnjen-
ju i dovršavanju svijeta oko sebe.
Na kraju u jeziku se dovršava svo
sporazumijevanje između ljudi u
smjeru zajedničkog djelovanja, u
gradnji svijeta i nade. Običnim
jednostavnim jezikom uvijek
ćemo imati potrebu objasniti što
je mislio Picasso u apstraktnoj,
nerazumljivoj slici, što je izrekao
A. B. Šimić u nekoj kitici, ili kako
je Maradona zabio, glavom ili
Božjom rukom, a usput se pitati i
čiji su Falklandski otoci.
Prva igra koja uključuje razum
nastaje u svjesnim pokušajima
mame da dijete poveže njenu ne-
prestanu blizinu i njeno konstat-
no pridržavanje za njegove ručice
ili nogice, uz fiksiranje pogledom
kao poveznicom svih tih radn-
ji, uz izgovaranje glasa mama,
mama, u jednu cjelovitu radn-
ju, kako bi se izazvala motorička
reakcija kroz jezik s kojom ot-
varamo prvi, istinski, razumljivi
komunikativni kontakt na višem
stupnju životne kretnje. Vremen-
om dijete se fiksira (samodoživ-
ljavana identifikacija s nekim
drugim, ne postoji izravan odnos
prema samome sebi) s „pred-
metom“ mamom, koje kasnije
ima značenje u potenciji ljubavi,
strasti. Ono, simbolično slušajući
po zvučnosti glasove mame, ili
okoline kreće u vlastitu nesvjesnu
igru i borbu u svladavanju vlas-
titog jezika iz korijena koji je bio
neartikuliran u tišini, ili plaču.
Ovisno o nagonskim potrebama,
spajajući se ne više samo rukama
i pogledom s mamom, već i sim-
bolički - izgovaranjem nečeg što
po zvučnosti nalikuje na izgovor-
eno mama, pokušajima i stalnim
slušanjem (oponašanjem), vre-
menom se uspostavlja simbolički
kontakt između dva identiteta
koja će se tražiti cijeli život, samo
u različitim kontekstima i uvje-
tima. Igra je krenula kroz jedan
izrazito osobit i uvjetovan čin, u
kojem je sadržana čitava osjetil-
na i motorička struktura, u riječi
„mama“ doseže se oblik svijesti
koju “slobodoumno“ nazivamo
misao, iz kojeg proizlazi samous-
mjeravanje i djelovanje, korigira-
jući osjetilna opažanja, prvo kroz
glas, koji u svom razvoju prelazi
u simbole stvarajući sasvim novi
cjelokupni kontekst tijela, krei-
rajući apstraktne i zamršene sv-
jetove u njegovoj istini, ili možda
neistini.
Za stupanje u više sfere kretnje
osim pukog biološkog galopiran-
ja u vremenu zvanog mentalno i
psihičko, fizičko, emotivno saz-
rijevanje uz neupitan um potre-
bna je i mašta, kojom bježimo iz
te vremensko-prostorno-umne
zadanosti, razriješivši se trenut-
ka, kroz neku od bezvremenskih
igara što donose atribute ras-
terećenosti od jalove svakidašn-
jice, tražeći kroz kreaciju sponu
s uzvišenim i budućim, uprežući
tijelo (ruke, noge, jezik) u arti-
kulirani motorički, nepredvljidivi
pokret (djelovanje) stvara se mo-
gućnost neizvjesnog, drugačijeg i
šanse za poneku sreću.
Za Vilu piše: prof. Luka Maršić